Ovo je na X-u napisao poslanik Evropskog saveza Boris Mugoša. Njegovo saopštenje prenosimo integralno.
Građani Crne Gore na kraju maja 2026. godine dugovali su bankama istorijski maksimum od 2,55 milijardi eura, 390 miliona eura više nego prošle godine a gotovo milijardu eura nego prije par godina.
Crnogorski građani se sve više oslanjaju na banke kako bi pokrili svakodnevne troškove, pri čemu su krediti građana premašili njihove depozite. Odnos kredita i depozita građana dostigao je 103,3%. Na svakih 100 eura položenih na bankarske račune dolazi 103,3 eura duga prema bankama.
Krediti stanovništva za godinu su porasli 18,6 odsto, dok su depoziti uvećani 13,4 odsto. Za tri godine krediti su porasli 59,1 odsto, a depoziti 46,9 odsto. Obje kategorije rastu, ali zaduženost raste znatno brže.
Iako prosječna plata raste i prešla je hiljadu eura (mada i ovaj statistički podatak “krije” činjenicu da preko 2/3 građana prima ispod 1000 eura i da se prosječna plata računa samo u preduzećima u kojima je zaposleno preko 10 ljudi), zaduženost je za dvije godine porasla za gotovo milijardu eura. Ono što posebno zabrinjava je struktura zaduženosti građana jer oko 50% čine nenamjenski gotovinski krediti odnosno krediti građana za zadovoljenje tekućih svakodnevnih potreba. Tokom 2025. godine čak 60,2 odsto novih kredita fizičkim licima bili su gotovinski krediti, dok se 22 odsto odnosilo na stambene kredite.
Zato sam i upozoravao da će mjere fiskalne politike svedene na smanjenje doprinosa, definisanje dvije minimalne zarade a sa druge strane povećanje gotovo svih poreskih stopa osim opšte stope PDV-a, uvođenje novih akciza i sl. dovesti do ovakve situacije. Glasao sam za određene segmente fiskalnih mjera i stojim iza toga ali sam ukazivao na negativne posljedice drugih segmenata i po sistem zdravstva, sistem PIO, kupovnu moć građana. Priča kako je bilo ranije, a moralo je mnogo bolje, ne može biti kontraargument na sve ono na što smo kao ljudi koji imaju i stručnog znanja dobronamjerno ukazivali i upozoravali.
Nažalost, fokus je izostao sa onoga sto je ključna boljka našeg sistema, a to su produktivnost i konkurentnost. Umjesto da smo se bavili uzrokom odnosno strukturnom ranjivošću naše ekonomije, populizam je po ko zna koji put prevagnuo.
I završavam sa onom krilaticom koju često potenciram – naše ekonomija raste ali se ne razvija. Zato, koliko god se radujem našem članstvu za nadam se dvije godine u EU, toliko me zabrinjava činjenica da se malo bavimo suštinom unutrašnjih izazova koje imamo.
