Najčešća greška je tretiranje ovoga kao propusta u pamćenju. Ne možete popraviti njihovo pamćenje činjenicama. Ne radi se o informacijama. To je signal. Simptom njihove trenutne anksioznosti.
U svakodnevnoj njezi osoba sa nekom vrstom demencije, jedan od najčešćih i emocionalno najzahtjevnijih izazova jeste ponavljanje istih pitanja. Bez obzira na to koliko puta odgovorili, pitanje se vraća iznova i iznova, često u kratkim vremenskim razmacima. Za njegovatelja to može da djeluje zbunjujuće, iscrpljujuće ili čak frustrirajuće, jer se prirodno očekuje da jednom data informacija ostane zapamćena. Međutim, kod demencije to najčešće nije slučaj, prenosi dementioncarewithcody.
Važno je razumjeti da ovo ponašanje nije puka „zaboravnost” u klasičnom smislu. Ono je mnogo češće izraz unutrašnje nesigurnosti, dezorijentacije ili anksioznosti koja se ne umije drugačije izraziti.
Zato se isto pitanje ne pojavljuje kao traženje nove informacije, već kao potreba za utjehom, stabilnošću ili potvrdom da je osoba bezbjedna i da je sve u redu.
U takvim situacijama, pristup zasnovan isključivo na ponavljanju istog odgovora često ne donosi olakšanje. Naprotiv, može da produbi osjećaj zbunjenosti kod osobe sa demencijom, ali i osjećaj bespomoćnosti kod onoga ko brine o njoj.
Zbog toga se sve više govori o drugačijem pristupu komunikaciji, koji na ponavljanje pitanja ne gleda kao na problem koji treba „ispraviti”, već kao na poruku koja nešto znači.
U nastavku je prikazan pristup kroz jednostavan protokol koji pomaže da se razumije šta se zapravo krije iza ponavljanja.
Korak 1:
Dekodirajte pitanje
Koju emociju pitanje predstavlja?
Da li je to anksioznost zbog predstojećeg sastanka?
Da li je to usamljenost i želja za povezivanjem?
Da li je to dezorijentacija oko doba dana?
Cilj je pronaći korijen ponavljanja.
U praksi, ovo znači da se ne zaustavljate na površini rečenice. Pitanje koje se ponavlja često nije „traženje informacije” nego pokušaj osobe da se orijentiše u sopstvenom unutrašnjem haosu.
Demencija može da razbije osjećaj vremena, mjesta i sigurnosti, pa se isto pitanje vraća kao sidro koje im daje privid stabilnosti. Kada dekodirate emociju, vi zapravo pokušavate da shvatite šta im u tom trenutku nedostaje: sigurnost, pažnja, rutina ili potvrda da je sve u redu.
Korak 2:
Potvrdite njihov osjećaj
Nemojte reći: „Upravo ste to pitali.”
Ne pokazujte frustraciju. Ne testirajte im pamćenje.
Ispravljanje osobe čiji je mozak oštećen stvara uznemirenost. To pojačava njihovu nesigurnost.
Korak 3:
Odgovorite na osnovnu potrebu, a ne na doslovne riječi
Ako su anksiozni, pružite im uvjerenje. „Bezbjedni ste ovdje sa mnom.”
Ako im je dosadno, ponudite jednostavnu aktivnost. „Hajde da presavijemo ove peškire.”
Vi upravljate njihovim emocijama, a ne odgovarate na pitanje.
Većina ljudi se fokusira na riječi. Treba da razumijete osobu.
Ovaj pristup nije ignorisanje pitanja. Radi se o davanju prioriteta osjećaju sigurnosti osobe. Fokus se pomjera sa pružanja odgovora na pružanje utjehe.
Kada brinemo o osobi sa demencijom, neke stvari su van naše kontrole. Zbog toga ono što možemo da kontrolišemo postaje još važnije.
