Postojala je namjera da se sruši nešto što je dokaz da je ta zemlja naša, ističe Spasojević, da je srpska.
„Jer sve te naše svetinje i manastiri iz 13, 14. vijeka, srednjeg vijeka, svjedoče o tome da su tu živjeli Srbi vjekovima, hiljadu godina i više, a da su oni (Albanci) tu došli“, kaže Spasojević.
Kako navodi, Albanci nemaju nijedan spomenik kulture na prostoru Kosova i Metohije i htjeli su da izbrišu trag Srba da bi mogli sjutra da kažu da je to njihova zemlja.
Već tokom rata 1999. godine bilo je mnogo napada i pokušaja da se Crkva Bogorodice Ljeviške ošteti na razne načine, da bi je, navodi Spasojević, u martovskom pogromu 2004. godine albanski ekstremisti „u potpunosti spalili“ tako što su unijeli u crkvu automobilske gume, polili ih benzinom i zapalili.
„Namjera da zatru srpske tragove ipak nije uspjela, jer je 2006. godine crkva uvrštena na Uneskovu listu svjetske baštine i Unesko je preduzeo restauraciju freskopisa, tako da je, ističe Spasojević, više od polovine freskopisa crkve uspješno očišćeno, restaurirano i freske su ponovo dobile pređašnju ljepotu i sjaj. Iako se na nastavak restauracije freskopisa pod pokroviteljstvom Uneska čeka već više od 15 godina, uvjeren sam da će taj posao biti završen. Bog štiti naše svetinje i nas i molimo se za to, pa na neki način vidimo kako i ta crkva vaskrsava i oživljava nakon svega što su pokušali da je unište. Ali Bog je tu i njegova je zadnja“, poručuje Spasojević.
Važnost Bogorodice Ljeviške za srpsku istoriju, kulturu i narod, ističe Spasojević, izuzetna je, jer je riječ o srpskoj crkvi koja je vjekovima i možda najduže u svojoj istoriji bila sjedište eparhije.
Spasojević navodi da je, kada je srpski kralj Milutin obnovio ovu crkvu, ona nastavila da bude sjedište prizrenske Eparhije, a to je bila čak i kada je sredinom 15. vijeka cijela srpska država pala pod vlast Osmanlija, pa i kada je ukinuta Pećka patrijaršija, a sve srpske eparhije svedene pod jurisdikciju Ohridske arhiepiskopije.
„I tada je Crkva Bogorodice Ljeviške nastavila da bude sjedište episkopa – i kada su se mijenjali episkopi, kada su postavljani Grci za episkope, i nakon što su Turci osvojili Prizren i porušili neke druge crkve u Prizrenu, kao što je zadužbina cara Dušana – Manastir Svetih arhangela, čiji su kamen iskoristili za izgradnju Sinan-pašine džamije“, kaže Spasojević.
Današnji izgled ove velelepne crkve kao „petokupolnog krstoobraznog hrama“ potiče iz vremena kada ju je obnovio kralj Milutin i smatra se njegovom prvom zadužbinom.
Spasojević naglašava da je sačuvana i najčuvenija freska Bogorodice Ljeviške – to jest Bogorodice Milostive sa Hristom Hraniteljem, „koji nas iz te čuvene kotarice, iz ruke Majke Božje hrani hljebom života“, a koja je vjekovima bila zazidana iza jednog stuba i ponovo otkrivena u savršenom stanju tek prilikom obnove 1951. godine.
Spasojević ističe da je Crkva Bogorodice Ljeviške sada svakodnevno otvorena za posjetioce i da dolazi sve više ljudi iz Srbije i svijeta. Kako napominje, liturgija se sada služi već desetak, 15 puta godišnje – na svaki Bogorodičin praznik i kad ima povoda, a trude se da to što češće bude.
