Moramo imati na umu da su antibiotici drevni, stari stotinama miliona godina, jer ih najčešće izlučuju glivice tokom svog života, a neke čak stvaraju neke bakterije i izlučuju u svoju okolinu. Stoga je i otpornost na antibiotike jednako drevna, i odraz je kontinuirane koevolucije malih molekula u prirodnim okruženjima i mikroba.
Kada je davne 1928. godine Aleksandar Fleming otkrio penicilin u bolnici „Sveta Marija“ u Londonu, među ljekarima i istraživačima je zavladala euforija: postoji lijek koji uništava bakterije!!! Znači li to da bakterijske infekcije idu u istoriju medicine i da se medicina može okrenuti drugim nerješenim izazovima? Bilo je i takvih stavova.
Ali, sam Aleksandar Fleming je u svom govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za medicinu i fiziologiju 1945, skrenuo pažnju da penicilin može postati neefikasan ako se ne bude pravilno primjenjivao!
To njegovo upozorenje je brzo palo u zaborav, a u periodu od 1940 do 1960 novi antibiotici su nicali kao gljive poslije kiše – bilo je to „zlatno doba antibiotika“.
Danas znamo da nas je ono skupo koštalo: hranilo je našu prepotentnost i učinilo nas suviše samouvjerenim, a time i neopreznim.
Antibiotici su se koristili nemilosrdno, a pojava otpornosti bakterija na neki od antibiotika, činila nam se igrarijom, jer smo mi bili sposobni da pronađemo drugi, drugačiji, bolji antibiotik. Nastavili smo trku sa bakterijama, smatrajući je unaprijed dobijenom, jer ako ćemo pravo – bakterije su vrlo prosti, mikroskopske veličine organizmi i nalaze se na dnu evolucijske ljestvice, a mi, ljudska rasa, smo na vrhu te iste ljestvice, kao najinteligentnija, pa samim tim i najmoćnija bića!
I gdje smo danas: u problemu smo MI, a ne bakterije!!!
Danas se sve češće susrećemo sa bakterijama osjetljivim samo na neke, vrlo skupe antibiotike, a postoje i one koje su otporne na sve raspoložive antibiotike i ljekarima predstavljaju noćnu moru. Ljekari mogu samo da priželjkuju da se ne nađu u situaciji da im pomoć zatraži pacijent inficiran takvom otpornom bakterijom.
Kako su antibiotici, umjesto da unište bakterije, doprinijeli njihovoj otpornosti na te ljekove? Zvuči nelogično, ali nije neobjašnjivo.
Ispitivanja su otkrila bakterije otporne na antibiotike u najudaljenijim djelovima Antarktika i Arktika sa kojima ljudi nisu bili u dodiru. O čemu se zapravo radi?
U jednoj grupi bakterija prirodno osjetljivih na neki antibiotik, uvijek popstoje „crne ovce“: jedinke koje su izmjenjene mutacijama. Neke od tih „grešaka“ u razmnožavanju bakterija (mutacija) dese se na mjestu i na način da ta jedinka postane neosjetljiva na antiobiotik na koji su njene „sestre“ i dalje osjetljive. Kao svaki organizam sa greškom, tako i ovakvi mikroorganizmi (bakterije) sa greškom su manje vitalne od njenih brojnijih „sestara“ prirodno osjetljivih na antibiotik, pa teže dolazi do hrane, vode, vitamina i drugog što joj je potrebno za rast i razmnožavanje. To znači da ove „zdrave“ jedinke, osjetljive ne antibiotike i brojnije, drže pod kontrolom ovu rezistentnu jedinku i ona ne može da se uspješno množi. Ali kada djelujemo antibiotikom, eliminišemo „zdravu“ populaciju bakterija, a onda one jedinke koje su otporne na antibiotike ostaju bez konkurencije, uspješno se razmnožavaju i postaju dominantna populacija. Kad se dovoljno namnože u nekom okruženju one su te koje izazivaju infekcije, a ljekari su u problemu.
Nedavno je sprovedeno istraživanje u kojem je ispitivano prisustvo gena otpornosti na antibiotike kod bakterija koje su pohranjene u laboratorijskim zamrzivačima prije 10 i više godina. Otkriiveni su geni otpornosti na antibiotike koji su tek danas počeli da se koriste!
To znači da danas širom zemaljske kugle postoje negdje bakterije otporne na sve buduće antibiotike, koji će tek biti otkriveni i korišteni. Koliko će brzo takve bakterije da se namnože i postanu dovoljno brojne da izazivaju infekcije kod ljudi, zavisi od toga koliko mnogo i koliko često ćemo koristiti antibiotike koji će potisnuti osjetljive bakterije.
Dakle, vrlo je objašnjivo kako je „zlatno doba“ antibiotika u kojem su neštedimice korišteni dovelo do eksplozije otpornosti bakterija na antibiotike.
Ono što nam daje neku šansu u borbi sa otpornim bakterijama je saznanje da proces može biti reverzibilan: ako nema djelovanja antibiotika, rijetke preživjele bakterije, prirodno osjetljive na antibiotik, će se uspješnije od otpornih razmnožavati i brzo postati većina u populaciji bakterija i ponovo staviti pod kontrolu otporne jedinke!!!
Ali šta da radimo, kad bez antibiotika ne možemo? Možemo pametno (racionalno) koristiti antibiotike! Za razliku od bakterija, pamet imamo.
Dokaz da je ovo uspješna strategija su skandinavske zemlje koje već tri decenije, i više, vode politiku racionalne upotrebe antibiotika i nemaju problem sa otpornošću bakterija.
Današnja istraživanja su usmjerena na utvrđivanje minimalnog trajanja antibiotske terapije koje će dati dobar ishod, pa su već u nekim protokolima liječenja infekcija dužine antibiotske terapije značajno skraćene. Neke infekcije se sada liječe jednodnevnom antibiotskom terapijom, neke trodnevnom, neke petodnevnom, ali ima i onih za koje je neophodna dvonedeljna terapija itd.
Šta podrazumjeva pametna ili racionalna upotreba antibiotika:
– Uzimanje antibiotika isključivo na recept – u dozi i trajanju terapije kako je ljekar propisao
Ukoliko se ne budemo disciplinovali i vrlo ozbiljno shvatili problem s kojim smo danas suočeni, presjeći ćemo granu na kojoj sjedimo.
U rješavanju problema otpornosti bakterija na antibiotike svako nosi teret sopstvene odgovornosti i toga moramo biti duboko svjesni!
