Sve države u regionu formalno procesuiraju ratne zločine, ali postupci su spori, selektivni i često ne dotiču one koji su izdavali naređenja. Politički pritisci, suđenja u odsustvu i nedostatak regionalne saradnje čine pravdu ograničenom i nedovoljnom za žrtve.
U Crnoj Gori postupci rijetko dosežu komandnu odgovornost. U Hrvatskoj žrtve slučaja u kojem su crnogorski državljani sprovedeni u logor “Lora” već sedamnaest godina čekaju podizanje optužnice. Srbija ostaje zarobljena u institucionalnom zastoju, dok u Bosni i Hercegovini najveći izazov nije nedostatak presuda, već njihova implementacija u društvo, što otežava ostvarenje stvarne pravde.
To proizilazi iz odgovora sagovornika “Vijesti” koji se godinama bave istraživanjem ratnih zločina širom regiona.
Te uvide potvrđuje i prošlogodišnji Izvještaj o napretku, koji je glavni tužilac Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove Serž Bramerc podnio Savjetu bezbjednosti. Bramerc navodi da nacionalna pravosuđa ostvaruju određeni napredak u utvrđivanju odgovornosti, ali on ostaje neujednačen, a hiljade neriješenih predmeta i dalje čekaju procesuiranje.
“Najvažnije je da još mnogo ostaje da se uradi kako bi se pravdi priveli osumnjičeni visokog i srednjeg ranga”, ističe Bramerc.
Iako je došlo do određenog napretka u Crnoj Gori u procesuiranju ratnih zločina, što je prepoznala i Evropska komisija u posljednjem izvještaju o napretku, istrage i dalje ne dotiču osobe koje su imale komandnu odgovornost.
“Istrage i dalje ne dosežu do visokih komandanata i političkih lidera, koji su među glavnim odgovornima za ratne zločine”, ocijenila je pravna savjetnica u Akciji za ljudska prava (HRA) Bojana Malović .
Naglasila je da je u posljednjih godinu i po jedini vidljiv napredak ostvaren u oblasti suđenja. Kao najznačajniji primjer navodi prvostepenu presudu Slobodanu Pekoviću , nekadašnjem pripadniku Vojske Republike Srpske, koji je osuđen na 20 godina zatvora zbog ubistva dvoje civila u selu Hum kod Foče i silovanja jedne žene u tom gradu.
“Prvostepena presuda Slobodanu Pekoviću… predstavlja važan korak i može biti ohrabrenje za druge žrtve, naročito žrtve seksualnog nasilja u BiH”, kazala je Malović.
Podsjeća da je optužnica protiv policajca iz Nikšića Zorana Gašovića , osumnjičenog za učešće u progonu Bošnjaka i Hrvata iz Hadžića i deportaciju oko 200 civila, potvrđena tek nakon 15 mjeseci.
Istraga protiv bivšeg oficira JNA Milivoja Katnića , nekadašnjeg glavnog specijalnog tužioca, traje gotovo jednako dugo, iako se odnosi na sumnje da je tokom opsade Dubrovnika 1991. nečovječno postupao prema civilima u obližnjem Cavtatu.
“Nijedna nova istraga koja bi mogla dovesti do novih optuženja nije pokrenuta, što pokazuje da sistem i dalje funkcioniše sporo i neefikasno”, navodi Malović.
Naglašava i da nijedan od postojećih postupaka ne ispunjava kriterijume komandne odgovornosti:
“Presuda Pekoviću, optužnica protiv Gašovića i istraga protiv Katnića odnose se isključivo na individualne izvršioce. Ono što se zaista očekuje od Crne Gore jeste procesuiranje onih na najvišim pozicijama, koji su planirali, odobravali ili omogućavali zločine.”
Kao ključnu prepreku navodi nedostatak kapaciteta u tužilaštvu, navodeći da se samo dvije specijalne tužiteljke bave svim predmetima ratnih zločina, uz istovremene obaveze na složenim predmetima organizovanog kriminala i korupcije.
Malović je naglasila da nedostatak adekvatne zaštite i psihološke pomoći svjedocima, loša digitalizacija i neadekvatno čuvanje dokaza – dodatno otežavaju rad.
Prema njenom mišljenju, politički pritisci i javni napadi na sudije i tužioce ozbiljno ugrožavaju nezavisnost pravosuđa i mogu obeshrabriti svjedoke da učestvuju u procesima.
Malović prepoznaje određeni napredak u prikupljanju dokaza, saradnji sa Rezidualnim mehanizmom i organima BiH, kao i u ponovnom otvaranju slučajeva poput Deportacije, Bukovice, Kaluđerskog laza i Morinja.
Malović, ipak, smatra da Evropska komisija u posljednjem izvještaju o napretku nije dovoljno kritički sagledala ispunjavanje obaveza završnih mjerila iz Poglavlja 23. Naglasila je da istrage protiv komandnih i političkih struktura i dalje izostaju, pristup pravdi i reparacijama je selektivan, a memorijalne reparacije potpuno odsutne.
“Crna Gora još nema dan sjećanja na žrtve, ni spomenike koji bi trajno obilježili njihovu patnju, a pitanje nestalih osoba i dalje predstavlja ozbiljan izazov. Politička volja za suočavanje s prošlošću nije na nivou koji bi se očekivao od države koja samo što nije pristupila EU”, ocijenila je Malović.
Od ponovnog otvaranja starih predmeta, uključujući i slučaj Deportacije izbjeglica iz BiH, pravdu očekuju i potomci žrtava.
“Ponovno otvaranje slučaja probudilo je nadu da bi se možda konačno moglo priznati ono što osjećam od početka, da su ljudi poput mog oca bili žrtve nepravde i izdaje. Izdaje čovječanstva”, kazala je “Vijestima” Narcisa Bosno Duranović .
Njen otac, Esad Bosno , bio je među civilima koje je crnogorska policija u maju 1992. nezakonito privela u akciji tokom koje je od 25. do 27. maja uhapšeno najmanje 66 ljudi koji su izbjegli iz BiH. Civili, mahom Bošnjaci, odvedeni su iz policijske stanice u Herceg Novom i autobusima deportovani na teritoriju pod kontrolom vojske bosanskih Srba. Prva grupa završila je u logoru u Foči, dok je druga odvezena na nepoznatu lokaciju. Većina deportovanih je ubijena, a pronađeni su posmrtni ostaci samo nekolicine. Ostaci Narcisinog oca pronađeni su nakon rata u neidentifikovanom grobu u Beogradu.
“Kada sam čula da je predmet ponovo otvoren, osjetila sam mješavinu tuge, nade i straha. Predugo živimo s osjećajem da je istina zaboravljena, da je vrijednost nedužnih ljudi bila toliko niska u očima onih koji danas imaju moć”, kazala je Bosno Duranović.
Ističe da bi, nakon toliko godina, ostvarenje pravde značilo priznati patnju koja je predugo bila prećutana.
“Nedužni životi se ne mogu vratiti, ali dostojanstvo, i žrtvama i njihovim porodicama – dug je koji Crna Gora još nije platila. Za mene bi pravda bila potvrda da se zločin ne može izbrisati šutnjom, da istina ipak ima snagu i da jedno moderno, zdravo društvo ne može ići naprijed dok se ne suoči sa grijehom iz svoje prošlosti”, poručila je Bosno Duranović.
Ona je kazala da bi željela da o njenom ocu i drugim žrtvama deportacija svijet zna da su to bili obični ljudi, očevi, sinovi i braća, koji su samo tražili sigurnost i pravo da prežive.
“Moj otac nije bio vojnik, niti je predstavljao prijetnju ikome. Pobjegao je od rata ne samo da bi spasio sebe, već da ne bi nanio bol drugome. Bio je izbjeglica, čovjek koji je vjerovao da će u Crnoj Gori pronaći zaštitu, a umjesto toga izručen je smrti. Željela bih da svijet zna da ćutnja i ravnodušnost mogu biti jednako pogubne kao i oružje, i da nijedna žrtva ne smije biti zaboravljena”, poručila je Bosno Duranović.
Stručnjak za krivično pravo i tranzicijsku pravdu Goran Šimić ističe da je Bosna i Hercegovina do sada osudila više od 1.200 osoba za ratne zločine, od čega oko 1.000 pred domaćim sudovima, što predstavlja iskorak bez poređenja u regionu bivše Jugoslavije.
“Sigurno je moglo biti bolje, ali isto tako moglo je biti i gore u zemlji u kojoj niko nije naklonjen suđenjima za ratne zločine, niti želi da ulaže u to ili podržava takvu aktivnost, bojeći se za sebe i one koje društveno reprezentuje”, rekao je Šimić.
Prema njegovim riječima, gotovo cijela teritorija BiH pokrivena je presudama za ratne zločine, a sudovi su utvrdili činjenice o praktično svim značajnim događajima koji se mogu kvalifikovati kao ratni zločini. Istakao je da te presude, ipak, ostaju na marginama društva, jer država ne radi na njihovom predstavljanju javnosti, a građani radije vjeruju političarima i medijima nego što bi sami čitali presude.
“Zapravo, najveći izazov nije nepostojanje presuda, nego njihova implementacija u društvo”, naglašava Šimić.
On poručuje da bi društvo, država i građani BiH konačno trebalo da odluče šta će uraditi s tim presudama:
“Mislim da tužioci BIH imaju sasvim dovoljno resursa da rade na predmetima ratnih zločina i da ih u narednih nekoliko godina privedu kraju. Ono što je naš problem i sljedeći zadatak koji predstavlja opterećenje za ovo društvo je pitanje šta uraditi sa tim presudama.”
Šimić ističe da su svi u BiH svjesni da su zločini počinjeni i da se već trideset godina sudi za ratne zločine, ali da niko ne želi ozbiljno sagledati o čemu se radi.
“Radi se o tome da su praktično sve strane u ratu u BIH činile ratne zločine i da tu slika nije baš crno-bijela, kao što svi oni koji su u tom ratu učestvovali, žele da pokažu”, kaže Šimić.
Šimić navodi da u BiH ne postoji političko liderstvo niti društvena volja za suočavanje s prošlošću.
Naprotiv, svi društveno-politički lideri, kako je kazao, koriste prošlost kako bi osnažili vlastitu poziciju i manipulirali etničkim grupama:
“Stoga je jasno da oni nisu željeli, niti su voljeli da se uhvate u koštac i donesu zakone ili strategije koje bi se sprovele u BiH. U suštini, ne bih rekao da žele da se ljudi u BiH pomire. Naprotiv, svaki dan rade na tome da konfliktni potencijal u zemlji ostane što jači”, ocijenio je Šimić.
Kao primjer dugogodišnjeg blokiranja, Šimić navodi Zakon o pravima logoraša i zatočenih osoba na koji se čeka 30 godina.
“Jasno je da donošenje zakona nije pitanje osiguranja sredstava u budžetu, nekoliko miliona ili desetina miliona maraka da se te osobe kompenzuju. Donošenjem takvog zakona, odnosno utvrđivanjem statusa logoraša, potvrdilo bi se da su ti logori postojali. To trenutno niko u BiH ne želi, i nije iznenađujuće da takvi zakoni ne prolaze”, rekao je Šimić.
On je kazao da bosanskohercegovačko društvo i dalje ostaje zarobljeno u zločinima i događajima iz perioda 1992–1995. godine. Naveo je da država BiH nikada nije preduzela konkretne mjere kako bi utvrdila prave činjenice o tome šta se zaista dogodilo i smjestila ih u odgovarajući društveno-politički kontekst.
“Time bi prostor za manipulaciju, koja je omiljeno područje djelovanja društveno-političkih djelatnika u BIH, bio puno skraćen. To se ne dešava, a sigurno se neće uskoro ni desiti u BIH”, kazao je Šimić.
Izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo (FHP) iz Srbije Jasmina Lazović ocijenila je da je nakon prvih deset godina rada specijalizovanih institucija za procesuiranje ratnih zločina, koje je pratio optimizam, od 2014. na snazi konstantno nazadovanje.
“Praćeno političkom relativizacijom odgovornosti za zločine počinjene tokom oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, kao i nespremnošću i slabošću institucija u preduzimanju koraka koji bi doveli do efikasnijeg procesuiranja ratnih zločina”, objasnila je Lazović.
Posebno je zabrinjavajuće, dodaje, što se suđenja odvijaju daleko od javnosti, institucije su zatvorene, a mediji nezainteresovani za ovu temu:
“Suđenja za ratne zločine odvijaju se gotovo isključivo zbog formalne obaveze da se ispune zahtjevi EU integracija u oblasti vladavine prava.”
Fond za humanitarno pravo, kako je istakla, godinama upozorava na probleme procesne prirode, kao što su dugotrajna suđenja, nepojavljivanje okrivljenih, izmjene članova sudskog vijeća, mali broj održanih ročišta, neprofesionalan rad sa svjedocima i vještacima, nekvalitetne optužnice i neprimjerene kazne.
“Međutim, na rad institucija posebno negativno utiču izazovi političke prirode. Iz postupanja institucija ne vidi se jasna namjera da se kroz suđenja doprinese borbi protiv nekažnjivosti. Suđenja se odvijaju u kontekstu u kojem služe za jačanje etnonacionalističke kulture sjećanja, s gotovo isključivim fokusom na srpske žrtve, dok nema mjesta pamćenju ‘drugog’”, kazala je Lazović.
Istakla je da je u posljednjih godinu i po dana podignut veći broj optužnica, ali da se one odnose na kosovske Albance i državljane Hrvatske koji nisu dostupni pravosudnim organima u Srbiji.
“Zbog nepostojanja saradnje sa pravosudnim organima u regionu, problem suđenja u odsustvu trenutno se čini nerješivim.”
Lazović je upozorila i na netransparentnost institucija, navodeći da čak i kada bi javnost bila zainteresovana za dešavanja u sudnici, susrela bi se s prekomjernom anonimizacijom optužnica:
“Anonimizacija onemogućava analizu i razumijevanje procesa, a samim tim i informisanje stanovništva Srbije o zločinima počinjenim na prostoru bivše Jugoslavije, prije svega od strane srpske vojske, policije i paravojnih formacija.”
Naglasila je da Javno tužilaštvo za ratne zločine već mjesecima radi bez glavnog tužioca, dok neki “glasnogovornici režima” odnedavno u javnosti testiraju ideju potpunog ukidanja specijalizovanih institucija za ratne zločine.
“S protokom vremena umiru i počinioci, i svjedoci, i žrtve. Ova činjenica bi trebalo da bude ključna za proaktivni rad institucija”, rekla je Lazović.
Ona je dodala da, s obzirom na regionalni karakter sukoba, počinioci, svjedoci i žrtve danas žive širom Balkana, te da je odlična regionalna saradnja jedini način za efikasno procesuiranje na nacionalnom nivou.
“Imajući u vidu da nijedna zemlja u regionu ne želi da isporučuje osumnjičene za ratne zločine, regionalna saradnja u fazi istrage i tokom sudskih procesa je jedini način da se postigne pravda za žrtve”, zaključila je Lazović.
Izvršna direktorica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću iz Hrvatske, Vesna Teršelič kazala je da se suđenja za ratne zločine nastavljaju, bez velike pažnje javnosti, iako je veliki broj postupaka još u fazi predistražnih radnji.
“Među postupcima u kojima još nije podignuta optužnica su i stradanja zarobljenih vojnih rezervista iz Crne Gore, koji su 1992. na hercegovačkom ratištu zarobljeni i sprovedeni u vojno-istražni centar ‘Lora’ u Splitu. Još uvijek nije doneseno rješenje o sprovođenju istrage, iako se predistražne radnje vode od 2007. godine”, navela je Teršelič.
Tokom 2024. godine Documenta je evidentirala ukupno 54 kaznena postupka u fazi rasprave, koji su u nadležnosti županijskih sudova u Zagrebu, Rijeci i Osijeku.
“Kao i prethodnih godina, trend suđenja u odsutnosti u predmetima ratnih zločina i dalje je dominantan, uprkos svim argumentima koje uporno iznosimo protiv takvih suđenja”, istakla je Teršelič.
Ona je dodala da tokom 2024. godine nije zabilježen nijedan postupak protiv pripadnika Hrvatske vojske ili MUP-a RH.
“Samo su tri kaznena postupka vođena protiv pripadnika HVO za kaznena djela ratnih zločina počinjenih na području Bosne i Hercegovine. Kazneni postupci su vođeni protiv 187 okrivljenika, od čega su tri okrivljenika bili pripadnici HVO, a ostalih 184 pripadnici srpskih paravojnih i parapolicijskih snaga.”
Istakla je da je nakon pristupanja Hrvatske EU, došlo do stagnacije u kvalitetu kaznenog progona i suđenja.
“Nadležnim županijskim državnim odvjetništvima nedostaju kapaciteti za reviziju i istragu neriješenih predmeta ratnih zločina, te se smanjila učinkovitost istraga, posebno protiv pripadnika hrvatskih vojnih jedinica”, naglasila je Teršelič.
Ona je posebno istakla problem nedovoljne regionalne pravosudne saradnje:
“Ostvareni su određeni pomaci u saradnji između Hrvatske i BiH, gdje se pred hrvatskim sudovima vode postupci protiv okrivljenika sa prebivalištem u Hrvatskoj za zločine počinjene na teritoriji BiH.”
Istakla je da je tokom 2024. godine Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo dvije optužnice protiv pripadnika HVO sa prebivalištem u Hrvatskoj, zbog ratnih zločina počinjenih na teritoriji BiH.
“Saradnja između Srbije i Hrvatske u tom smislu nema. Neki pomaci ostvareni su u saradnji između Hrvatske i Crne Gore. Zabrinjava što se u Srbiji već gotovo pet mjeseci vodi postupak protiv Krunoslava Fehira , koji je još uvijek u pritvoru, iako je riječ o već presuđenom slučaju u Hrvatskoj”, kazala je Teršelič.
Fehir je u Srbiji optužen za ratne zločine nad srpskim civilima po naređenju bivšeg generala hrvatske vojske Branimira Glavaša 1991. godine u Osijeku.
Teršelič je istakla da je neophodno unaprijediti regionalnu saradnju, omogućiti suđenja okrivljenicima u zemljama sadašnjeg prebivališta i razmotriti osnivanje zajedničkih istražnih timova u predmetima koji zahtijevaju koordinirani rad ili istragu u više država.
“Nužno je lišiti pravosudne djelatnike političkog uticaja i omogućiti ujednačavanje standarda u postupanju između pravosudnih tijela država u regionu, kako bi što veći broj počinitelja i zapovjedno odgovornih osoba bio izveden pred pravdu, ali i okončali progoni osoba za koje ne postoje dokazi da su počinitelji ili ukinule presude protiv neopravdano osuđenih.”
