Teologija je ono što bi trebalo ili preciznije moralo moći dati viši smisao politici, koja se, inače nije nepoznato, takođe u svom ontološkom obraćanju poziva na vječne vrijednosti, u slučaju sve tri religije koje su nastale u pustinji, politika koja ih govori, oslanja se na njihove postulate i principe, ili ih izvrće, zloupotrebljava i koristi u sve više kapitalističke progresivne svrhe. U tom se smislu, direktno, Bog poziva da spasi Kraljicu, ili, pak, da Bog blagoslovi Ameriku.
U eri postmodernizma, tog, dakle, vrlo mutnog pojma, unekoliko se može govoriti o – deimperijalizovanom, monoteističkom Bogu, u ime kojeg je Zapad unazad tokom istorije sprovodio krvave kolonizacije i unutar političkih sistema sprovodio vlast pomoću ‘giljotizacije.’
Preuzimajući podosta od hrišćanske nauke, komunizam je banuo (poput bauka) i predstavio se kao deus politicus ili “partijski bog”, onaj koji daje obećanje da će na zemlji zavladati bratstvo i jedinstvo, vječni mir, kraj istorije i svih klasnih razlika/podjela. Da: da bi se takav jedan utopistički plan do kraja sproveo u djelo, neophodno je bilo pobiti milione, uz pomoć prije svega rada administrativnog (apstraktnog) aparata koji je sve to sveo na statistiku.
Sa dolaskom demokratije koja odbija da vlada (zbog čega će Žak Ransijer u njoj prepoznati nešto od anarhije), totalitarni, sveobuhvatni i jednom-za-svagda uspostavljeni sistem se diseminirao, ustupio mjesta bujajućim pravima pojedinaca i raznoraznih pokreta, međutim, koji izgurani iz Sistema, bivaju prepušteni sebi, i/ili uspjehu djelovanja za kojeg se već sami opredijele. Kapitalizam je tako prebacivanje odgovornosti na eksploatisanu i obespravljenu, besperspektivnu i van zakona postavljenu jedinku.
Film Village , priča je o tome kako se grupa bivših bankara, iznutra, dakle, upoznata sa temeljima sekularno-liberalnog svijeta, konzumerističkog i permisivnog, odveć modernog itd., odlučjuje spasiti potomstvo tako što će ih smjestiti u malo, šumom okruženo selo, stvarajući ambijent iz 19. vijeka, kao i vrlo ubjedljivu priču (koja ima i svoje materijalne prikaze), kako unaokolo vladaju oni o kojima se ne smije govoriti, a radi se o čudovištima koja kao da nisu od ovoga svijeta.
Uglavnom, ova M. Night Shyamalanova priča pravi obrt: iz savremenog vraća se u tvrdo konzervativna, patrijahalna i vremena sasvim drukčijeg moralnog ustrojstva, prije svega to se prepoznaje već i po tome što zajednica svaku važniju odluku donosi okupljajući se u Crkvi. Dakle: staratelji i starješine sela mišljenja su da je to najbolje za njihovo potomstvo, spasiti ih od savremenosti i svih njenih propratnih pošasti koja nas neprestano dovode u raznorazna, nerijetko pogubna iskušenja.
Pišući u više navrata o ovom filmu (uvijek već na marginama), tek naknadno sam uvidio da je ideja zasnovao na tome, kako je Bog djelovao u 19. vijeku, međutim, sve manje je to slučaj danas, u 21. vijeku, pošto smo prevalili put od zahuktale industrijalizacije ka biotehnologizaciji. Posljedica toga je gubitak autoriteta i društvena dezorjentacija, kapitalističko prekidanje svake kontinuiranosti koju zamjenjuje fragmentarnost u objavi kraja velikih priča . ( Ž. F. Liotar )
Prije neki dan čitali smo (tekst je pisan, inače, 22. oktobra) kako se u Sjevernoj Koreji sve više vrše pogubljenja zbog posjedovanja i gledanja južnokorejskih filmova i serija. Tako će za BBC bjegunac Kajng Gjuri ispričati da su troje njenih prijatelja pogubljeni pošto su uhvaćeni sa južnokoreanskim strogo zabranjenim, zabavnim sadržajem.
Tu mjeru brige za svoje stanovništvo preduzima ta socijalistička država u kojoj se odvijaju demokratski izbori ( sic! ). Kako, nadalje, država slijedi songun ili politiku koja na prvom mjestu daje prioritet Vojsci Sjeverne Koreje, ovakav distopijski mrak samo je druga strana onog kojeg, na primjer, imamo u Avganistanu, gdje fundamentalističko-religiozna vlast pribjegava javnom kamenovanju žena koje prekrše zakone koji su važili po provincijama u doba Rimskog carstva. Da li je u pitanju vojno represivna, ateistička vlast, ili religiozno ekstremistička, razlike nema, Partija ili vlast koja se predstavlja za zastupnika Istorije ili Boga na zemlji, služi se upravljaštvom baziranim na primjeni smrtnih kazni.
Kad je navršio svega pet godina, Mikal Kjerkegor je poveo svoga sina Serena Kjerkegora na crkveno groblje ( Kierkegaard u prevodu i znači – crkveno groblje), jednog kišnog, zimskog poslijepodneva, i pokazao mu Raspeće, zahtijevajući od dječaka da se pred njim, ocem, zakune, kako će tu sliku mučeništva i onoga što su ljudi učinili Gospodu, zauvijek nositi u srcu. Vremenom, ta je scena u misliocu razvila duboku melanholiju i krivicu, ali i potrebu da se lično, sam bori protiv protestantske Crkve u Danskoj, posebno kritički nastrojen prema nekada kućnom prijatelju, pastoru Minsertu .
Teolozi, pak, ističu kako se savremeni čovjek ponajviše raspoznaje po načinu života koji uspostavlja distancu u odnosu na Boga ( Rilke bi rekao kako između Boga i njega vlada neopisiva diskrecija ). Možda je to uzrok što se u Evropi sve više, i to ne baš od juče, prihvata praktikovanje – budizma, u kojem je, između ostalog, od presudne važnosti koliko smo kadri prihvatiti desubjektivizaciju, i prihvatiti se meditacije koja (valjda bi trebalo da služi) otpuštanju svih u međuvremenu akumuliranih, u energiji bića zgrušanih nezadovoljstava.
Moderni holivudski film ili adaptira priču o religioznom fanatiku (majka iz Stiven Kingovog romana Keri ), ili proizvodi onu u kojoj, edipalni sin (film 8mm ), pribjegava ubijanju drugog pola, indoktriniran dogmom kako u njoj boravi ništa drugo do grijeh iz kojeg se ovaplotila.
No, nije bez i to velike utjehe potez koji je napravio Papa Lav XIV , sastajući se sa žrtvama svešteničkog zlostavljanja, nakon kojeg je jedna imala reći kako je poslije svega otišla preporođena nadom. Naizgled mali, ovo su, zapravo, ogromni koraci, koji se prije svega trebaju razumjeti i kao ‘politički’, obzirom da se nekad ovako nešto nije moglo ni zamisliti.
U svakom slučaju, nema niti može biti revolucije bez ljubavi, jer, sama ljubav je najveća od svih revolucija (međutim, ne ona koja po ulicama sa svirepim uživanjem proliva krv bližnjih). Uzimajući u obzir to, kao i činjenicu da je vjersko-militaristička organizacija napadom na Svjetski trgovinski centar, otpočela ovaj 21. vijek, moramo i trebamo biti zabrinuti za budućnost koja sve manje u dijalogu vidi rješavanja kriza u koje bez dijaloga sve nepovratnije tonemo.
Medijska propaganda ‘propovijeda’, duž Zapada, o orijentalnom despotizmu kome se suprostavlja liberalno-demokratski, multikulturalni sekularizam, pa ipak, ako se isti zasniva na vojno-operativnom utjerivanju zapadnih vrijednosti drugim narodima, onda, zbilja, tu nešto sasvim sigurno nije u redu.
Jer, ne ispada li onda da, upravo, demokratija kao kapitalizovani Božiji gnijev, daje sebi za pravo kazneno djelovati svugdje gdje se ne primjenjuju postprosvetiteljski principi življenja, od upražnjavanja slobodâ do odnosa spram bližnjeg? Naprosto, takva politizacija teologije mora se moći u potpunosti odbaciti, taj policijski pacifizam i globalizujući postmodernizam nisu ništa manje fundamentalni i posve neprihvatljivi.
