„Kad god Aci, Andreju, Veljku i ostalima zatreba tu će biti njegovi odani službenici iz Crne Gore, da prave privid „velikog lidera“. Mandić danas čestita neki „tradicionalni“ praznik, uveden prije 2 godine, ali je ovaj „njegoševski“ političar nije sjetio da čestita 13-jul, Dan kad je Crna Gora dobila međunarodno priznanje 1878 i kad je crnogorski narod ustao protiv fašizma 1941. Znamo da mu oba povoda za taj datum nijesu bliska, ali mogao je skupiti snage, barem koliko skuplja za posjete egzotičnim državama o trošku naših sugrađana“.
Naravno, kako ističe Stanić, „nije problem Mandić i njegovih 10% podrške – u svakom evropskom društvu ima takvih političara prošlosti i takvih ekstremističkih partija i pokreta“.
„Problem je što na sve ovo ćute oni koji su ih doveli na vlast obećavajući brda i doline, a danas ne smiju ni da pisnu stvarnom šefu, ne znajući koliko preletačkih poslanika kontrolišu sami – a koliko im kontroliše Mandić. Za njih su odlični i Mandić i Vranješ i Kovačević i ovakva 13-julska nagrada i spomenik koljačima iz prošlih ratova i zabrana albanskog jezika u Podgorici… Sve ima je odlično dok ne prodaju ovo malo obale, aerodrome, brodova i luka koje su zatekli, a onda će se opet na francusku rivijeru ili Singapur. Za nas ostale – podsjetnik na neiskrenost Mandića i sličnih Dalaj-lama. Nikad njima Crna Gora neće biti ništa više nego trofej koji poput nekog plemena mogu ponijeti na oltar velikom vođi u susjednoj državi. Nebitno kako se vođa zove – i poslije ovog, biće lojalni sljedećem“, zaključio je Stanić.
