Ian Buruma : Jedan od načina na koji ne treba pristupiti konfliktu jeste deportacija cjelokupnog palestinskog stanovništva Gaze, kao što je predložio američki predsjednik Donald Tramp. Takav potez ne bi bio samo nezakonit i nehuman, već bi dodatno produbio poniženje naroda koji je već dugo ponižavan, čime bi se stanje na Bliskom istoku znatno pogoršalo.
Jedino ispravno rješenje izraelsko-palestinskog konflikta – jedino koje ne bi produžilo nestabilnost i nasilje kroz neprekidno poniženje – i dalje je dvodržavno rješenje. To znači da bi napore Palestinaca da sami upravljaju Gazom i Zapadnom obalom trebalo podržati i ohrabriti. Nažalost, Izrael, uz podršku Sjedinjenih Država, čini upravo suprotno, a izgledi za dvodržavno rješenje svakim danom postaju sve slabiji.
PS : U decembru ste savjetovali američke liberale u medijima i visokom obrazovanju da odgovore na „autoritarnu ambiciju“ Donalda Trampa tako što će se ponovo posvetiti traganju za istinom. Od svoje inauguracije, Tramp je opravdao najgore strahove svojih protivnika, započevši sveobuhvatni napad na američke institucije. Ako su oni u pravu da će Trampova administracija ignorisati sudske naloge koji ograničavaju njegove postupke, kako ga je moguće spriječiti da „nepopravljivo uništi američku demokratiju“?
IB : Nije moguće. Ako Tramp odluči da ignoriše odluke Vrhovnog suda, SAD će zapasti u ustavnu krizu, a republikanci, koji trenutno imaju većinu u Kongresu, nisu pokazali nikakvu volju da ga natjeraju da poštuje zakon. Jedina nada je da demokrate osvoje većinu u Predstavničkom domu na međuizborima 2026. godine – pod uslovom da ti izbori budu slobodni i pošteni – i tako obuzdaju njegove autokratske ambicije. Ali čak i ako se to dogodi, ogromna šteta američkoj demokratiji već je učinjena. Tramp nije samo uništio norme dobrog upravljanja koristeći svoju političku funkciju za finansijske interese sopstvene porodice i prijatelja. Pokušajem zamrzavanja isplata koje je Kongres već odobrio, zahtjevom za ličnu lojalnost od nezavisnih agencija (kao apsolutni monarh) i otvorenom podrškom stranim autokratama umjesto demokratskim saveznicima, pokazao je prezir prema demokratiji i vladavini prava.
PS : Od „mesijanske politike“ u Indiji i SAD-u do ruskih „političkih mučenika“ i američke „građanske religije“, često ste nastojali da osvijetlite ulogu vjere u oblikovanju politike. U kojoj mjeri se takva dinamika ogleda u rastućoj podršci autoritarnim partijama, uključujući u sekularnijim društvima Evrope, i kako bi ona mogla da oblikuje demokratski otpor?
IB : Evangelistički hrišćani i reakcionarni katolici čine moćan segment desničarsko-populističkog pokreta u SAD-u. Mnogi religiozni ljudi izgleda vjeruju da će Tramp učiniti Ameriku „ponovo velikom“ tako što će zaustaviti propadanje sekularne države koju smatraju dekadentnom i nemoralnom.
U Evropi postoji manje dokaza o vjerskom fanatizmu, ali se možda dešavaju slični procesi. Kolaps organizovane religije u mnogim evropskim zemljama doprinio je usponu populizma. Bijes prema obrazovanim urbanim elitama produbljuje se zbog osjećaja izgubljenosti, nedostatka autoriteta kome bi se moglo vjerovati, osloniti se na njega i poštovati ga. To je dovelo do želje za jakim autoritarnim figurama koje mogu „spasiti našu zemlju“ ili čak „našu judeo-hrišćansku civilizaciju“.
Liberalne i centrističke partije gube ovaj kulturni rat jer su previše tehnokratske i previše fokusirane na procedure. Ako žele da preokrenu trend i suprotstave se autoritarizmu, moraju početi da zagovaraju ideale oko kojih ljudi mogu da se okupe. „Međunarodni poredak zasnovan na pravilima“ jeste suštinski važan, ali ne inspiriše ljude. Možda je vrijeme da se ponovo ožive ideali poput slobode, jednakosti i bratstva (liberté, égalité, fraternité).
PS : Kako bi se dominantni zapadni modeli obrazovanja, posebno visokog obrazovanja, mogli reformisati kako bi poboljšali uslove za „razum i slobodu mišljenja“, koje je oličavao i zagovarao filozof iz 17. vijeka Baruh Spinoza – što je tema vaše najnovije knjige, Spinoza: Mesija slobode?
IB : Jedan od prioriteta treba da bude borba za humanističke nauke. Kada je bio predsjednik Harvarda, Lari Samers je jednom primijetio da učenje stranih jezika više nije toliko korisno, jer se svaki važan tekst može prevesti na engleski. Međutim, iako to može biti dovoljno za obuku ekonomista i investicionih bankara, visoko obrazovanje nije samo priprema za unosne poslove. Znanje je vrijednost samo po sebi.
Moramo obrazovati ljude da razmišljaju iz različitih perspektiva, sa snažnim osjećajem za istoriju i poznavanjem različitih kultura. Bez tih kvaliteta, kultura i politika će trpjeti.
„Međunarodni poredak zasnovan na pravilima“ jeste suštinski važan, ali ne inspiriše ljude. Možda je vrijeme da se ponovo ožive ideali poput slobode, jednakosti i bratstva
PS : Spinozine ideje su tokom njegovog života, ali i nakon njegove smrti, tumačene na radikalno različite načine. Koje smatrate najvažnijim nesporazumima u vezi s njim?
IB : Kao i svaki mislilac koji vjeruje u razum kao ključni mehanizam za širenje našeg znanja, Spinoza je ponekad pogrešno predstavljen kao racionalista koji ne ostavlja prostor za intuiciju ili emocije. U stvarnosti, Spinoza je prepoznavao da su osjećanja važna, čak i ključna za naše postojanje. Ono što je obeshrabrivao bilo je dopuštanje emocijama da nas kontrolišu. To nas može suštinski porobiti i stati na put istini, bez koje ne možemo živjeti slobodno i dobro.
Spinoza je takođe bio i oštro kritikovan i slavljen kao ateista, ali je on taj epitet odbacivao. Vjerovao je u boga, ali Spinozin bog nije bio „tvorac“ prirode. On je bio priroda.
PS : Pisali ste o širokom spektru tema, od „Čerčilovog kompleksa“ do kolaboracionista u Drugom svjetskom ratu. O čemu će biti vaša sljedeća knjiga?
IB : Moja sljedeća knjiga – koju sam upravo završio – fokusira se na život u Berlinu tokom Drugog svjetskog rata. Jedna od tema koje istražujem je ona koja me odavno fascinira: kako pristojni ljudi mogu ostati pristojni u nepristojnom društvu? To pitanje nikada nije bilo relevantnije.
Ian Buruma je autor brojnih knjiga, uključujući Ubistvo u Amsterdamu: Smrt Tea van Goga i granice tolerancije, Godina nula: Istorija 1945, Tokijski roman: Memoari, Čerčilov kompleks: Prokletstvo posebnosti, od Vinstona i Ruzvelta do Trampa i bregsita, Saradnici: Tri priče o prevari i preživljavanju u Drugom svjetskom ratu i, najnovije, Spinoza: Mesija slobode
