Slušam ovih dana da nečije prisustvo, nejasna ideologija i organizacija kompromituju aktivnosti i zahtjeve neformalne grupe Kamo śutra . Znam iz iskustva i tvrdim da to nije istina i da oni koji to govore nesvjesno i svjesno sabotiraju aktivnosti ove grupe.
Svjesno sabotira ugroženi interes, a to je vlast. Jasno i očekivano. Nesvjesno sabotira autoritarna svijest tzv. podržavalaca koja u svakoj situaciji traži autoritet i daje sebi za pravo da nečije djelovanje prosuđuje i vrednuje u skladu sa svojim sistemom vrijednosti.
Zanemaruje se cilj (zahtjev) koji je postavljen i sama grupa postaje fokus pažnje za identifikaciju i kritiku. U priči postaje manje važno ono što se čini nego ono kakav utisak na druge ostavlja. Taj vid samoobmane naročito kod “viđenih muškaraca” u Crnoj Gori je očekivan, ali je zastupljenost tog fenomena u javnom prostoru zapanjujuća i zabrinjavajuća. Izostanak samorefleksije i samokritičnosti takvih je ugrožavajući elemenat u svim akcijama koje teže pravdi i promjenama u društvu. Kamo śutra svojim djelovanjem provocira ovu svijest.
Autoritarna svijest se manifestuje u funkciji paternalizma u kojem veliki uče male, stari mlade, moćni nemoćne, u kojem oni na poziciji (u medijima, fakultetima, politici, civilnom društvu) daju sebi za pravo da budu arbitri situacije. Izostanak poslušnosti smatraju ličnom uvredom.
Da nije tako svi oni koji danas “savjetuju” a i “love” nepoželjne osobe na protestima znali bi da su sami propustili šansu, a imali su je u procesu sticanja nezavisnosti i kasnije, da promijene pravac političkog djelovanja i razvoja svijesti društva u Crnoj Gori. Većina onih koji su danas “pametni” stali su iza leđa Mila Đukanovića vjerujući da će im on ostvariti ciljeve i želje, a on je samo mijenjao ugao gledanja i nastavljao po svome. Od čovjeka se više nije ni moglo tražiti, ali od ljudi koji su ga stavili u prvi plan borbe za državu – jeste. Nije se moglo očekivati da će se vrlo brzo i lako konformirati zaboravljajući na temeljne vrijednosti društva kojem su težili i tako brzo relativizovati sva nepočinstva učinjena prije toga prema društvu, a i prema njima samima.
Oportunizam i konformizam su bili umiveno lice javnih ličnosti Crne Gore dok su korupcija i kriminal činili osovinu izgrađenog sistema. Nova vlast je metod prigrlila dodajući revanšizam. Zato nije važno ko personalno dolazi na proteste koje organizuje Kamo śutra . Svako ko podržava njihove zahtjeve treba da bude dobrodošao. Na protestima je važan BROJ, važna je spremnost svih onih koji hoće da stanu u sjenici Kamo śutra . Zahtjevi su važni kao što je nekada bila “nezavisnost” koju su oni koji su se za nju borili, uz vođu kojem su predali moć – i izgubili. I ne treba “plakati za prosutim mlijekom”, treba se samo danas preispitati o vlastitoj poziciji i o procesu koji se desio.
Ko je spreman to da uradi, zna gledajući napore Kamo śutra (ili bilo koga ko protestuje) da je doprinio da je danas ulica jedino mjesto slobode (propisima mnogo ograničenije nego ranije) odakle danas kreću mladi ljudi za pravdu u Crnoj Gori. To im je ostavština umjesto izgrađenih institucija i demokratije. To jedino mjesto se ne smije paternalizmom izgubiti. Upoređivanje ove grupe sa bilo kojom drugom je nasilje, tražiti da se definišu ideološki je još veći stepen nasilja; tražiti da slušaju iskusnije je licemjerno. Jednostavno je, grupa je iznijela zahtjeve pa treba biti na ulici iza tih zahtjeva ili ostati kući. Kad bi BROJ ovog puta prevagnuo ka Kamo śutra napori sabotera (svjesnih i nesvjesnih) bi bili ništavni.
Dakle, nije važno KO dolazi nego ŠTO Kamo śutra traži. Smatram da je za početak sasvim dovoljno da BROJ bude toliki da se prvi uslov ispuni, da jedan partijac ostane bez pozicije. To bi bio znak da nema nedodirljivih i da izlazak na ulicu ima rezultat. To bi bio znak da smo spremni da svoj lični interes i “moralnu i intelektualnu veličinu” podredimo jednom malom zadatku odgovornosti. Nemoguć je zadatak, a i nije fer, da Kamo śutra mijenja sistem. Nije dovoljno da ljudi u sistemu rade svoj posao, nadmeno procjenjuju i kriju se poslušno iza leđa autoriteta kao što su do sada.
Vrijeme traži veći stepen lične autonomije. Kamo śutra ? svojim imenom i postojanjem postavlja pitanje. Ništa ne tvrdi. Traži se odgovor. Smjena jedne osobe sa funkcije je znak da je odgovor moguć. To je dovoljno za početak.
