Jedan je samo razlog zbog kojeg ne idem na proteste organizacije Kamo Śutra. Da ne dajem merak Bokiju Bogdanoviću i Danilu Šaranoviću. Jer kad bi me na snimcima UP vidjeli među šetačima, preko RTCG, Borbe, Aloa, Informera, i ostalih megafona beogradskog režima (na privremenom radu u Crnoj Gori), krenuo bi lelek kako Ivanović opet organizuje opoziciju. U namjeri da se dokopa vlasti. Nakon PzP, Lekića, Pozitivne, Ure, Milatovića, eto sada rušim aktuelnu većinu zajedno sa Kamo Śutra. Iako je na drugoj strani, među razlozima ZA izlazak na proteste, desetak drugih, ozbiljnih i realnih anomalija Mandića i družine. Počev od nacionalizma i klerikalizacije društva, preko partitokratije i neznanja, ekonomskih eksperimenata i hazarderstva, do zloupotrebe javnih servisa, nacionalnog i lokalnih, kojima ova vlast manipuliše s podjednakom strašću i energijom kao i rahmetli DPS, u svoj vakat.
Dakle, ohrabrujem i dalje organizatore i učesnike protesta da ne odustaju, bez obzira što mene nema, iako bi, mnogo prije mene, od učešća u njima trebalo da odustanu svi junaci Skaja i optužnica SDT-a, njihovi bliski saborci, prijatelji i članovi uže familije. Kao što je Đukanovićev dolazak u štab DPS-a nakon odličnog rezultata te stranke u Podgorici (a tek njegova pjesma i igra na proslavi iste), pretvorio tu pobjedu u Pirovu i zakucao koalicioni kapacitet stranke na nulu, ili tu neđe – na isti način podrška koju Kamo Śutra dobija od junaka Skaja, njihovih medija ili decenijskih potpisnika raznih peticija za odbranu “lika i djela”, samo nanosi štetu organizatorima i samim okupljanjima. Jer ne gledaju oni na proteste na isti način kao studenti – ovi “sporni” demonstranti očito još uvijek sanjaju povratak na staro, računajući, možda se grudva i ovdje zakotrlja i preraste u lavinu kao kod komšija?! Dok Kamo Śutra diže glas zbog tragične neozbiljnosti, improvizacije i propusta u bezbjednosnom sektoru, koji su dijelom i doveli do tragedije na Cetinju.
Zato ne bi bilo zgoreg da se studenti javno očituju tim povodom i da pored negiranja veze sa bezbjednosno interesantnim licima i stanarima ZIKS-a, takođe pozovu slične, kontroverzne tigrove i oficire, njihove bliže srodnike i prijatelje, da ne dolaze na proteste i ne čine broj skupovima. Jer ih samo kompromituju. Malo su ipak zakasnili. Recimo, mogli su se pokazati 2019. tokom protesta “Odupri se”, tim prije što je za njih bilo još više povoda – osim pomenute partitokratije, neznanja, nepotizma, bezakonja, tada je bilo i endemske korupcije, organizovanog kriminala i velike nepravde. Uostalom, bez udarničkog doprinosa Lomija, Tigra, Oficira, Komite, Veke, Miloša, Zokija, Kate, Boxera, Bebe i Đage, u građenju privatne države, niko danas ne bi ni imao razloga da organizuje proteste. Ne bi se dakle studenti, radnici i poštena inteligencija pitali – kamo śutra. Da je bilo što nije, šef Skupštine śutra, odnosno danas, ne bi bio neki Andrija Mandić, niti bi on ili sličan lik mogao da nam se smije u lice i obećava kako će nas na leđima nositi do Dodikove Banjaluke i Vučićeve Jagodine. Niti bi šef BOK-a bio “stelt iz Zete”, nevidljivi Aleksa Bečić. A ministar policije “situacioni događaj” od Danila Šaranovića.
Zaista mislim da organizatori protesta nemaju veze sa partijskim, a još manje sa kriminalnim strukturama, tako da ne razumijem zašto se jasnije i glasnije nego dosad ne odreknu podrške potrošenih i prevaziđenih. Zašto Lomiju, Tigru, Mijajlu, Zokiju, ali i njihovim srodnicima, zaposlenicima ili partnerima, jasno ne poruče – vama nije mjesto na našim protestima.
Druga važna činjenica koju bi studenti trebalo da imaju u vidu jeste da se njihovi skupovi ne mogu izjednačiti sa onima iz gradova Srbije koje okuplja slogan “Krvave su vam ruke”. Dešavanja studenata, a onda i građana, kod susjeda reakcija je na decenijsko poniženje i ismijavanje pristojnosti, zdravog razuma i morala. Protesti Kamo Śutra su više reakcija na ubijenu nadu u promjene, nakon famoznog 30. avgusta i pada nečastivog DPS-a. Iako ne vidim suštinsku razliku između Spajića i Vučića, odnosno Bogdanovića i Dačića, još manje su u “neskladu” Ana Brnabić i Andrija Mandić, tamošnji Ðuka i ovdašnji Pipun, ipak aktuelna vlast nije u tolikoj mjeri kao ona u Beogradu zajahala društvo, institucije, demokratske standarde, slobodnog čovjeka. Možda bi Spajki volio da ima 60 i više procenata podrške kao AV, da mu svi mediji a ne samo RTCG, Prva i Borba, dođu isto što i Vučiću Pink, Hepi, RTS i Informer, ali čini se da je Crna Gora nepovratno izašla iz te nezrele i nesrećne faze odrastanja. Odnosno tranzicije. Nikad više DPS ili PES, svemoćan i nedodirljiv, strahovladan, nikad više – i poslije Mila, Milo. Kao što je Srbija poslije Miloševića dobila Vučića, koji je na tragičan način vratio zemlju u najgore, devedesete. Vrijednosno, kulturološki, politički, sociološki, medijski. Da bi nakon skoro deceniju i po nezabilježenog, prije svega mentalnog terora i neviđene korupcije, tragedija sa nadstrešnicom prelila čašu. Poruka sa sve masovnijih skupova u Beogradu, Novom Sadu i ostalim gradovima je jasna, Vučić je “pročitan” političar. I potrošen. Ostalo je samo da se tehnički vidi kako će tranzicija vlasti biti realizovana.
Naša je sreća što nijedna partija ili koalicija nemaju pojedinačno preko 25 odsto podrške. I važno je da taj trend sastavljanja raznorodnih vlada, u kojima više sudionika kontroliše i sapliće jedan drugog, što duže potraje. Do kamo prekśutra! Imaćemo češće izbore i takozvanu nestabilnost, ali treba se samo sjetiti kako je najveća drama i nesreća ovog prostora odigrana dok su vladajuće partije dobijale izbore pod sloganima o stabilnosti i sigurnosti. Kako danas u Srbiji cinično zvuči slogan SNS pobjednika sa parlamentarnih izbora 2020: “Mir, stabilnost, Vučić”! Današnja, Vučićeva Srbija je kopija ili još gora replika Crne Gore iz vremena DPS vladavine; jedina razlika je što je onda Mandić bio protiv braće i partnera, Đukanovića i Vučića, a danas je samo paž i marioneta srpskog gospodara.
Otuda na podgoričkim protestima ne može biti energije, duha i snage kao na onima u Beogradu. Što ne znači da nemaju smisla ili da ih treba obustaviti. Sve dok se ne ispune skromni zahtjevi koji se traže. Jer ako je neki DPS ministar podnosio ostavku zbog mita za svoje službenike, ili radi smjene uglednog direktora srednje škole na Cetinju, onda skoro 30-ak ubijenih u par posljednjih godina, pod vlašću anti-DPS “oslobodilaca”, moraju biti više nego dovoljan razlog da se i “crveni” ministri povuku ili budu smijenjeni. Spajiću, prelomi u mozak.
