U posljednjih deset godina iz Hrvatske je emigriralo 1.214 ljekara, a na to su bili primorani lošim upravljanjem i organizacijom zdravstvenog sistema, pokazalo je istraživanje hrvatskih sociologa objavljeno u časopisu Migration and Ethnic Themes.
Sociolozi Ljiljana Pintarić s Filozofskog fakulteta u Osijeku i Drago Župarić-Iljić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu proveli su istraživanje intervjuima s 18 ljekara koji su već napustili Hrvatsku, kako bi stekli relativno dublje uvide u ključne motive za njihovo iseljavanje iz Hrvatske, naveli su.
Dodaju da je to jedno od prvih obuhvatnijih istraživanja koje je pomoću kvalitativne metodologije nastojalo analizirati i razumijeti motive odlaska i premostiti jaz u postojećim istraživanjima.
Iseljavanje doktora iz Hrvatske oblikuju brojni među povezani faktori i ono je potaknuto nizom organizacionih problema javnog zdravstvenog sistema, a najprije teškim uslovima rada, te visokim nivoom percepcije korupcije, kako u javnom zdravstvenom sistemu, tako i u cijeloj državi.
Loše upravljanje i organizacija sistema nametnulo se kao primarni razlog odlaska, čak prije profesionalnih aspiracija ljekara, koji su drugi motiv odlaska.
Širi društveni i politički kontekst samo je opšti okvir u kojem se događaju različite negativne institucionalne prakse, poput klijentelizma i korupcije, koje ulaze u jednačinu sveopšteg nezadovoljstva sagovornika radnim okruženjem i radnim uslovima, rekli su.
Veliki dio iseljenih doktora i doktorica govorio je istraživačima o lošim međuljudskim odnosima kao jednom od najvažnijih razloga za iseljenje, a ta je tema u njihovim iskazima često povezana i s pretjeranom politizacijom struke, te formiranjem suprotstavljenih grupacija, tzv naših i njihovih.
U kontekstu međuljudskih odnosa spominjali su pojavu mobinga, u većini slučajeva u odnosima nadređenih prema podređenima, ali ponekad i među kolegama na istoj hijerarhijskoj razini.
Pojavljuju se dvije vrste mobinga, pojedinačni slučajevi iskorištavanja pozicije moći, koji je na neki način ugrađen u sistem, osobito prema mlađim doktorima, specijalistima. Također, primjetan je poseban tip sistemskog mobinga u vidu rodno diskriminativnoga zlostavljačkog ponašanja i korištenja pozicija moći za uznemirujuće prakse nadređenih spram podređenih radnika i radnica.
Neizbježna je i tema nepotizma budući da pogodovanje pojedinim kolegama (“našima”) nauštrb drugih, odnosno, izostanak meritokratskih principa, obilježava odnose u radnim kolektivima u kojima postoje podjele na “naše” i “njihove”.
Na taj se aspekt naslanja i pojava visokog stupnja kompetitivnosti kod napredovanja u karijeri, naročito u kliničkim bolnicama u kojima postoji i aspekt bavljenja naukom i nastavom na fakultetima.
Sveukupna slika upućuje na organizacionu klimu koja toleriše, pa i potiče, a najviše žmuri na probleme u funkcionisanju, ne adresira ih, niti se njima bavi, te ne postoje adekvatni mehanizmi sankcionisanja neprihvatljivih ponašanja.
Autori ističu kako je važno preko mjera javnih zdravstvenih i obrazovnih politika pokušati ublažiti posljedice slabljenja profesionalnih institucija i cijeloga zdravstvenog sistema. Nesumljivo je da Hrvatska iseljavanjem doktora gubi vrijedne resurse, materijalne i ljudske, koji su bili uloženi u njihovo obrazovanje i u usavršavanje.
Od 2013. do 2024. iz Hrvatske je odselilo 1214 doktora čija je prosječna dob 36 godine, s prosječno osam godina radnog iskustva, među kojima je 57 posto doktorica. Najviše ih je otišlo 2023., njih 158.
Suočavamo se s problemom održivosti zdravstvenog sistema i mogućnosti da nastavi osiguravati primjerenu zdravstvene zaštite i liječenje. Bez ulaganja u obrazovanje i usavršavanje, a potom i zadržavanje ljekarskog kadra, izlažemo se riziku potencijalnog urušavanja standarda usluga liječenja zbog nedostatka stručnjaka, zaključuju sociolozi Ljiljana Pintarić i Drago Župarić-Iljić.