Politički zastoj u Francuskoj odražava ekonomski problem koji je nerješiv u okviru trenutne evropske konstrukcije. Nakon četiri godine fiskalne popustljivosti izazvane pandemijom, pravila eurozone su ponovo na snazi, zahtijevajući od Pariza talas teške štednje koju nijedna politička stranka, uključujući stranku predsjednika Emanuela Makrona, ne može ili ne želi sprovesti. Ovo je glavni razlog zašto je Makron raspisao parlamentarne izbore za koje je znao da će ih izgubiti.
Nesporno je da će Evropska komisija, uz prećutnu podršku Evropske centralne banke, nametnuti bolnu štednju Francuskoj iz jednog jednostavnog razloga: Njemačka već čini isto sebi, iako su njen budžet i dug znatno manji od francuskih. Podstaknuti strogim pridržavanjem tzv. “kočnice duga” od strane Njemačkog ustavnog suda, koja ograničava godišnje deficite na 0,35% BDP-a, kancelar Olaf Šolc i ministar finansija Kristijan Lindner postavili su Njemačku na strogi kurs štednje koji će najvjerovatnije okončati njihove političke karijere. To su učinili kako bi eliminisali skromni deficit od 2,5% BDP-a u trenutku kada njihova zemlja očajnički treba velika infrastrukturna ulaganja. Kako mogu objasniti svojim strankama da će tolerisati francuski deficit od 5,5% i rastući? Ne mogu, pa neće.
Francuska može očekivati pritisak direktno iz playbook-a Evropske komisije i ECB-a tokom euro-krize. Negativni komentari iz Brisela počeće zabrinjavati vlasnike francuskih obveznica. Kamatna stopa koju Francuska mora platiti za refinansiranje svog javnog duga od 3,1 biliona eura (3,4 biliona dolara) polako će rasti, kao i anksioznost oko toga hoće li ECB priskočiti u pomoć. Već sada, u komentaru koji je u Francuskoj dočekan s horom osuda, Lindner je upozorio ECB da ne koristi nedavno najavljeni “instrument prenosnog protokola” (TPI) za spašavanje Francuske. Vrlo je vjerovatno da njemački ministar finansija nije razumio svoj komentar kao ništa drugo osim početka samoispunjavajućeg proročanstva.
Plan spašavanja TPI najavio je ECB kako bi smirio postpandemijske živce. Dizajniran je za primjenu na zemlje poput Francuske s viškom deficita, ali samo ako prihvate mjere štednje koje diktira Brisel. Ono što ga čini politički toksičnim u Francuskoj je činjenica da čak i ako nova vlada pristane na novi talas štednje, nije jasno da će fiskalni balans Francuske pratiti glatki put povratka na EU-specifikovane limite. Drugim riječima, svaka kooperativna francuska vlada suočava se s užasnom perspektivom: politički haos (jer dvije trećine Nacionalne skupštine oštro se protivi štednji) bez garancije povratka fiskalnoj urednosti (jer štednja deprimira rast).
Znaci su bili vidljivi mnogo prije izbora za Evropski parlament u junu. Njihov ishod uvjerio je Makrona da su samo dva politička puta u skladu s trenutnim institucionalnim okvirom EU, koji je on prethodno pokušao, ali nije uspio promijeniti. Jedan put bi bio učiniti svojoj glavnoj rivalki, Marin Le Pen, ono što je učinjeno Aleksisu Ciprasu, bivšem lideru Sirize u Grčkoj, 2015: omogućiti joj da formira vladu koja bi tada bila prisiljena birati između sukoba s EU ili popuštanja prema Makronu, koji bi Le Pen usmjerio prema potonjem.
Drugi put je onaj koji je biračko tijelo odabralo: Četverostrani podijeljeni parlament koji će, pod rastućim fiskalnim pritiscima, na kraju iznjedriti veliku koaliciju koja će uključivati Makronovu stranku, ostatke Republikanaca i bilo koga iz ljevičarskog Novog narodnog fronta koji je spreman napustiti Nepokorenu Francusku Žan-Lika Melenšona. (Druga, gora opcija je tehnokratska vlada čiji bi budžet bio nametnut predsjedničkim dekretima.) Čak i ako sve ovo uspije za Makrona, biće okrivljen za nezadovoljstvo izazvano štednjom. Le Pen će tvrditi da je nedemokratski predsjednik ukrao njenu pobjedu, a njena predsjednička kampanja će dobiti zamah.
Uspjeh Makronovog najbolje osmišljenog plana može transformirati njegovu zaostavštinu iz one uništavača populista u onu arogantnog predsjednika koji je otvorio put ultradesnici da osvoji Jelisejsku palatu. Zašto francuskoj eliti nedostaje pristojnih opcija? Odgovor je 23. marta 1964. godine dao Kurt Šmuker, ministar ekonomije Zapadne Njemačke, Valeriju Žiskaru Destenu, njegovom francuskom kolegi, kada je ovaj predložio trenutnu monetarnu uniju između Francuske i Njemačke. Šokiran, Šmucker je pokušao upozoriti Destena da, nesvjesno, predlaže da Francuska odustane od svog suvereniteta nad francuskim budžetom. Bio je u pravu. Zašto bi Kanada ikada dijelila valutu sa Sjedinjenim Državama – ili Novi Zeland s Australijom – uprkos dubokim ekonomskim i kulturnim vezama između ove dvije zemlje? Koliko god se evropska elita trudila odbaciti ovu realnost, ne može.
Monetarna unija je održiva samo između ekonomija sa sličnim trgovinskim bilansima i sličnim nivoima iskorištenosti kapitala. Monetarna unija između Njemačke i Holandije bila bi održiva – iako ne nužno korisna – jer obje imaju velike trgovinske viškove i ekonomije u kojima je korištenje kapitala veliko i ujednačeno raspoređeno po sektorima. Njemačka i Francuska, međutim, su kao kreda i sir. Prošlog maja, tipičnog mjeseca, trgovinski bilans Francuske bio je u minusu 8 milijardi eura, dok je Njemačka imala višak od 25 milijardi eura. Slično, dok Francuska ima neke visoko razvijene industrije, njena ekonomija ostaje podijeljena između gradova i ruralnih područja, pri čemu su potonja karakterisana visokim intenzitetom rada i niskim intenzitetom kapitala. Postoje tri načina na koja tako različite ekonomije mogu ostati unutar jedinstvenog tržišta. Prvi je kroz pravu federaciju izgrađenu na fiskalnoj uniji – put kojim je Makron pozvao Njemce da krenu, ali bezuspješno. Druga opcija je postepena devalvacija valute za Francusku – put koji su Makron i ostatak političkog centra zakleli da neće uzeti. To ostavlja treću opciju: stalnu štednju, što je osnovni uzrok današnjeg političkog zastoja. Ironično je da je odbijanjem pregovaranja za federalno rješenje, koristeći drugu najbolju opciju povratka franku kao rezervni plan, Makron gurnuo politički centar prema najgoroj opciji, značajno povećavajući vjerovatnoću predsjedništva Le Pen u bliskoj budućnosti.
