Kada se pojavila inicijativa o Rezoluciji o Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u DPS-u i ostatku opozicije nastalo je opšte slavlje.
Odmah je počela izrada strategije kako da se ponovi slučaj ,,Leposavić” i potom izvrši prekompozicija 44. Vlade, po uzoru na sudbinu 42. Vlade Zdravka Krivokapića.
Tada je Dritan Abazović iskoristio sebičnost i političko neiskustvo Zdravka Krivokapića i poslije susreta u Dubaiju sa Milom Đukanovićem dogovorio rušenje 42. i formiranje 43.Vlade, uz manjinsku podršku DPS-a.
Potom je uslijedio vatromet sa zgrade Bemaxa i slavlje u porodicama Đukanović, Lazović, Katnić. No ushićenost DPS-a i ostatka opozicije da će srušiti 44. Vladu i uhvatiti u ,,mišolovku” parlamentarnu većinu, srušio je predsjednik parlamenta Andrija Mandić na premijerskom satu.
Andrija Mandić je, po ko zna koji put, pokazao mudrost u politici, što je rijetka privilegija ljudi i vremena, i koji događaje, pojave i društvene procese analizira i usmjerava iz suštinskog karaktera smisla i značenja javne djelatnosti.
Na jučerašnjem premijerskom satu on se pokazao kao ,,tvrd orah” za DPS i njegove satellite, a njihova srdžba i bijes su se pojačavali kako je sjednica odmicala, jer su shvatili da njihova ,,igrica” propala.
Svaki nastup Andrije Mandića je bio jasan, precizan i dosledan, ne mijenjajući svoj osnovni moto u politici, pošten i iskren odnos prema političkim partnerima, ali prije svega prema glasačima.
Nikada nije kalkulisao, za trideset godina u opoziciji nikada nije pokušao da na štetu srpskog naroda napravi ni jedan potez kojim bi sebi i svojoj stranci donio privilegiju. Odbio je šest ministarstava 2013. godine u Vladi Mila Đukanovića, da bi potom bio progonjen i šikaniran, prvo medijski, a potom i institucionalno u namještenom sudskom procesu za ,,Državni udar”.
U odsudnom trenutku, prilikom izglasavanja sramnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, pozvao je građane na otpor i pokrenuo veličanstvene litije.
Traktori koji su bili pripremljeni za Srbe ostali su u garaže, a položaj srpskog naroda se i pored nesposobnosti i amaterizma Zdravka Krivokapića ipak značajno popravlja.
Da je DPS ostao na vlasti sigurno da bi popis stanovništva spustio broj Srba na projektovanih 15%, sveštenstvo SPC bi bilo protjerano iz Crne Gore, ne bi bilo Temeljnog ugovora i novog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, a broj Srba u državnim organima bi bio još manji nego što je to bilo prije 2020. godine.
Realpolitika u Crnoj Gori je na izborima od 11.juna 2023. godine pokazala da je koaliciju Za budućnost Crne Gore glasao največi broj Srba, ali ipak i značajan broj je glasao i PES, Demokrate, SNP, kao i neke partije koje su ostale ispod cenzusa.
Stav koalicije Za budućnost Crne Gore po pitanju Rezolucije o Srebrenici je svima jasan, javno saopšten više puta i nije se mijenjao tokom svih proteklih godina. Postoji pijetet prema žrtvama ovog velikog zločina ali i protivljenje proglašavanju jednog naroda genocidnim.
Lideri koalicije ZBCG su svoj stav i ovoga puta javno iznijeli ali Vlada koja vodi unutrašnju i spoljnu politiku je ta koja donosi konačnu odluku. Njihovo glasanje na Vladi će ostati zabilježeno, a glasači srpske nacionalnosti imaće jasan putokaz i mnogo više opreza prilikom glasanja na svim budućim izborima.
Politika je vještina mogućeg i svim onima koji su glasali koaliciju Za budućnost Crne Gore je jasno da bi rušenje 44. Vlade bio povratak na neka stara vremena i vraćanje pod skute DPS-a.
Politički predstavnici Srba znaju da je pred njima još dosta posla, treba ispuniti data obečanja, vraćanje srpskog jezika kao službenog, donošenje Zakona o državljanstvu kojima bi se ispravila višegodišnja nepravda prema onima za koje je DPS procjenjivao da nijesu njihovi glasači, vraćanje trobojke kao narodne zastave, povećanje zastupljenosti Srba u državnim organima. Srbi moraju imati političku mudrost u novonastalim okolnostima i biti svjesni da u politici, kao i u životu, nije moguće odmah ostvariti sve ciljeve i želje. Svi oni koji zastupaju koncept rušenja aktuelne parlamentarne većine, i koji bi olako ušli u ovaj proces, treba da se prisjete svega onoga kroz šta prolazi rukovodstvo Republike Srbije u odbrani
Kosova i Metohije i koje sve teške i bolne kompromise su prinuđeni da istrpe.
Rušenju 44.Vlade radovali bi se oni koji sjednice Skupštine započinju pričom o potrebi oslobađanja Milivoja Katnića, skaču u odbranu na svaki pomen kriminalnog režima Mila Đukanovića, oni koji ne uspijevaju da prikriju mržnju prema srpskom narodu, kao i oni koji su namjerno kasnili sa potpisima podrške Miodragu Lekiću za mandatara, a vatromet bi sigurno opet bio ispaljen sa zgrade Bemaxa.
