Prelaz Pokrovka – Kolotilovka: od aprila 2022. tu postoji jedini humantirani koridor za Ukrajince iz okupiranih djelova zemlje za dio pod kontrolom Kijeva. Evo šta kažu ljudi koje smo tamo sreli.
Prelaz Pokrovka u Sumskoj oblasti u Ukrajini kod mjesta Kolotilovka u Belgorodskoj oblasti u Rusiji je jedini dio „granice“ preko kojeg Ukrajinci mogu da putuju iz područja pod ruskom okupacijom u djelove Ukrajine pod kontrolom Kijeva. Od aprila 2022. tu postoji humanitarni koridor.
Prelazak granice moguć je samo danju, i to samo u jednom smjeru – iz Rusije u Ukrajinu i to samo za državljane Ukrajine. Potrebno je imati pasoš ili neki drugi lični dokument. Ali čak i ako ga nemaju, službenici na granici ne mogu da uskrate ulazak građanima Ukrajine, to je njihovo ustavno pravo. Uprkos pojačanom granatiranju u tom regionu, koridor je otvoren. Za više od dvije godine, tamo niko nije povrijeđen.
Autobusi svakodnevno putuju između grada Sumi do Pokrovke i nazad. Svakodnevno tu prolazi 20 do 40 ljudi iz okupiranih delova Donjecka, Luganska, Harkova, Hersona i Zaporožja svakodnevno koristi humanitarni koridor, kao i sa Krima, koji je 2014. anektirala Rusija.
U Pokrovki službenici provjeravaju putnike, traže ih u kompujteru, pregledaju papire i stvari. U Sumi ih ukrajinske vlasti ispituju i socijalne službe registriuju. Dobrovljci im pomažu oko papirologije, dobijaju besplatnu ukrajinsku SIM karticu i ručak.
Zatim ih vode u prihvatilište gdje mogu da ostanu nekoliko dana. Kasnije mogu besplatno vozom u Kijev, Poltavu, Harkov ili Dnjepar.
S ljudima smo razgovarali u autobusu za Sumi. Tog dana ih je bilo jedanaest i pas-jazavčar. Uglavnom žene i stariji, ali ima i dvoje tinejdžera. Neki umorno gledaju kroz prozor, drugi dremaju. Neki od njih su na putu po nekoliko dana.
Posljednji dio puta je kroz dva kilometra dugu „sivu zonu“ – to se mora preći peške.
„Svi su išli naprijed, ja sam bio sporiji”, priča Viktor iz Luganske oblasti. Pored njega u autobusu su sklopljena invalidska kolica. Njemu su amputirane obje noge – jedna iznad koljena, druga do koljena. Invalidska kolica dao je supruzi Ljudmili kako bi mogla da gura prtljag ta dva kilometra, a on je odlučio da se dovuče uz pomoć pomagala koje je napravio od od jastuka i drvenih ručki. „Čim sam prešao granicu, bilo mi je jasno da neću uspjeti“, priznaje Viktor.
Kad je Ljudmila stigla na ukrajinsku stranu, pozvala je u pomoć dobrovoljce koji smiju u sivu zonu i zajedno s Crvenim krstom tamo svakodnevno dočekuju Ukrajince.
Viktor i Ljudmila su 2014. napustili okupirani dio Luganske oblasti i preselili se u selo Zarevka pod kontrolom Kijeva. Tamo su kupili kuću, obnovili je i zasadili baštu. Ali, selo je okupirano samo nekoliko dana nakon početka ruske invazije u februaru 2022.
U Zarevki je ostalo samo nekoliko proukrajinskih stanovnika. Oni koji su ostali nagodili su se s okupatorima. Ljudmila kaže da ona i njen muž nisu htjeli ruski pasoš. Zbog toga više nisu mogli da se liječe u bolnici. Viktor i njegova žena dugo su oklijevali da pobjegnu jer su znali da će to za Viktora biti naporno. Da bi se došlo s teritorije pod ruskom okupacijom u dio Ukrajine pod kontrolom Kijeva, mora se, preko Rusije, prvo u neku evropsku zemlju. No, kako kaže Viktor, to bi za njih bio jako dug i skup put. Tako je prijelaz Kolotilovka-Pokrovka bio jedina opcija. Tamo su kontrole brzo prošle.
Viktor i Ljudmila nastavljaju put do Kijeva, gdje ih čekaju djeca i unuka koja se rodila prije nekoliko mjeseci.
Mihajlo, vozač autobusa u penziji, ide u Harkov kod ćerke Ane. Dolazi iz sela Tavolšanka u okupiranom dijelu Harkovske oblasti. Mihajlo je tamo živio 40 godina, ali kuća mu se sada našla na liniji vatre.
„Gdje god pogledaš, dronovi i ruski vojnici. Sve su iz kuća izvukli i razmontirali, vrata, podne obloge i tepihe, jer sami sebi grade skloništa“. Mnoge svoje bivše susjede u selu naziva „kolaboratorima“, no mnogi od njih su se u međuvremenu preselili u Rusiju. Mihajlo takođe naglašava da je odbio ruski pasoš.
Anastasija (18) i njen dječko Petro (ime promijenjeno) su napustili region Hersona pod ruskom okupacijom. Petro je u decembru napunio 18 godina, i već u martu je dobio poziv iz ruske vojske. „Odlučili smo da pobjegnemo jer sam se bojala da će ga jednostavno mobilizovati”, kaže Anastasija. Kod kuće je ostavila majku, sedmogodišnjeg brata i 80-godišnju baku.
U Sumiju se našla sa tatom. On se pridružio snagama teritorijalne odbrane u decembru 2021. i bio je raspoređen u regiji Černigiv kada je započela ruska invazija, a porodica se odjednom našla našla pod ruskom okupacijom.
Prvi put se vide poslije više od dvije godine. Oboje dugo plaču i grle se.
„Neko u selu nas je izdao i rekao da je moj otac vojno lice”, žali se Anastasija. Potom su došli muškarci, koje Anastasija opisuje kao predstavnike ruske tajne službe FSB, i tražili tatine mejlove. „Odavno sam ih izbrisala i rekla da nismo u kontaktu“, kaže Anastasija, dodajući da je FBS vršio pritisak na njenu porodicu da zatraži ruske pasoše. „Prijetili su, ako za dvije sedmice ne budemo imali ruske pasoše, pokupiće nas ili nešto drugo učiniti s nama. Fotografisali su nas, uzeli otiske i ispitivali moju majku. Bili su jako grubi“, sjeća se Anastasija.
Ona i Petro putuju kod njenih, bake i dede s očeve strane koji žive u regiji Poltava.
