Čelnici režima u Beogradu tvrde da su već poslati pozivi američkoj i ruskoj službi bezbjednosti, i njihov dolazak u Srbiju trebalo bi da uslijedi u narednih nekoliko dana. Država tvrdi da želi transparentnu istragu uz pomoć inostranih aktera, koji bi po njihovim riječima trebalo da potvrde da nikakve upotrebe zvučnog oružja nije bilo tokom pomenutog protesta.
S druge strane, pojedini pripadnici opozicije se zalažu da istragu ne vode strane službe bezbjednosti već UN i OEBS. Prema prvim reakcijama, država nema ništa protiv ni njihovog učešća.
Poziv vlasti je isključivo propagandno motivisan, ocjenjuje za DW vojno-politički komentator Aleksandar Radić. On u svemu tome vidi još jednu kupovinu vremena.
„Incident od 15. marta je vrlo ozbiljan i on dramatično narušava povjerenje prema srpskim vlastima. Desilo se nešto što ne može da se negira i njima je sada potreban neki izlaz i krizni menadžment. Mislim ipak da bilo koje uplitanje sa strane nije potrebno i da je to problem koji se mora riješiti unutar Srbije. Jer, jasno je da se nacija podijelila i postoje oni koji vjeruju da se ništa nije desilo, ali i oni koji smatraju da su vlasti napale svoj narod u trenutku odavanja počasti žrtvama u tišini“, kaže Radić.
Politički analitičar Dragomir Anđelković smatra da su ti pozivi stranim službama bezbjednosti „direktno priznanje da su sve institucije u Srbiji urušene“.
„To je isključiva krivica Aleksandra Vučića. Strašno je kada građani ne vjeruju ni policiji, ni sudstvu, ni Crkvi, ni onim institucijama koje bi morale da imaju nekakav kredibilitet. U toj situaciji unutrašnjeg nepovjerenja, Vučić pokušava da ga kupi nekim stranim institucijama koje važe za ozbiljne, šta god o njima mislili. Zato predlaže da se uključe FBI i FSB za ono što su naše institucije mogle i morale već da istraže i daju svoj sud“, smatra Anđelković.
Odgovor pozvanih strana još uvijek nije poznat i trenutno se ne zna ni da li će one uopšte prihvatiti taj poziv i doći u Srbiju. Jedino sa čime srpska javnost raspolaže jesu izjave srpskih zvaničnika koji tvrde da oni dolaze, ali je te navode naravno nemoguće provjeriti.
Aleksandar Radić svejedno smatra da je „apsurdno da se bilo koja strana služba bezbjednosti time bavi u Srbiji i da ona vrši istragu“.
„Apsurdno je i očekivati da će one dati bilo kakav odgovor. Jer, očito je da su državni organi posjedovali uređaje za koje su tvrdili da ne posjeduju, a to otvara još širu sumnju u vjerodostojnost bilo kojih daljih izjava. Uređaji firme Genasys su pokazani pod pritiskom javnosti i mi sada s punim pravom možemo da postavimo pitanje: otkud znamo da nemate neke ruske ili kineske uređaje, s obzirom na to da se Aleksandar Vulin hvalio da Rusija pomaže Srbiji u borbi protiv obojene revolucije“, primećuje Radić.
Ta činjenica, prema Radićevim riječima, otvara i pitanje nepristrasnosti, u ovom slučaju FSB – „i da li mi sada možemo da očekujemo da ta služba bude objektivna u svojoj analizi? Neprihvatljivo je da služba, koja je već zauzela takvu poziciju u srpskoj unutrašnjoj politici, bude nekakav arbitar, ako znamo da već imaju zahvalnost srpske vlade“, skreće pažnju naš sagovornik.
Javna zahvalnica Aleksandra Vulina, potpredsjednika vlade u tehničkom mandatu, ruskim službama za pomoć u borbi protiv „obojene revolucije“, za Dragomira Anđelkovića je dokaz da će „Vučić sve to možda lakše marketinški da istrguje s ruskom stranom. Ali, moramo imati u vidu da će sličan slučaj možda biti i sa Trampom i FBI, jer se i predsjednik Amerike pokazuje kao politički trgovac, i pokazuje interes za neke poslove u Srbiji.“
Kada je riječ o podršci Rusije borbi protiv „obojene revolucije“, na koju se poziva Vulin, Anđelković naglašava da, „ako analiziramo ruske medije, većina njih se smije pričama o obojenoj revoluciji. Čak i u toj medijskoj sferi, koja je pod velikim uticajem tamošnje vlasti, ne dominira ta priča o obojenoj revoluciji“, kaže Anđelković.
Šta bi tačno FBI i FSB uopšte mogli da istražuju u Srbiji? I da li tu postoji bilo šta što bi moralo da se ispituje na licu mjesta, a ne bi moglo da se istraži na daljinu? Postoje snimci i izjave učesnika, ali s obzirom da sonično oružje ne ostavlja neke fizičke tragove, možda je to i razlog zašto su vlasti odlučile da čitavu priču još malo rastegnu pretvarajući se da podržavaju transparentnost oko čitavog slučaja.
Aleksandar Radić takođe primjećuje da „postoje snimci i izjave koji su javno dostupni i pomenute službe ne mogu dobiti ništa novo osim toga. Doduše, postoje snimci državnih kamera, oko čega je bilo dosta kontroverzi, jer koriste kineske softvere za detekciju lica, ali čak i oni nijesu od velike pomoći, jer vi nemate materijalne dokaze kada koristite zvučne talase. Ali, kao što je već primijećeno, mi tu imamo zainteresovane strane i moguće je da dobijemo neki zaključak na osnovu političkog stava, a ne baziran na činjenicama“, navodi Radić.
Dragomir Anđelković tvrdi da „FBI i FSB ne mogu ovdje ništa da analiziraju, osim da učestvuju u prevari koja ima za cilj da se srpskoj javnosti nametne da ovdje nije učinjeno ono što je evidentno učinjeno. To oružje je tako i smišljeno da je njegovu upotrebu teško dokazati. Aleksandar Vučić se zato i odlučio na nešto što perfidno djeluje, a teško je dokazivo“, kaže Anđelković za DW.
Radić ukazuje da je u čitavoj priči potpuno skrajnuto pitanje delovanja paravojnih grupa u Srbiji, što je, ocjenjuje, prvorazredni problem bezbjednosti u Srbiji. Po njemu, „sada je pitanje da li je možda – nazovimo je uslovno – i neka paravojna grupa koristila zvučni top. Zvaničnici tvrde da nijesu oni. Ako nijesu oni, ko je? Paravojne grupe su itekako bile vidljive 15. marta, imale su svoju organizaciju i oznake. U skoroj prošlosti smo imali slučaj Banjska, koji je pokazao da postoje takve grupe, koje država toleriše. Na žalost, u svakoj zemlji u kojoj se pređe ta crvena linija i dozvoli paravojno organizovanje, uz marginalizaciju državnih organa bezbjednosti, one se na kraju okrenu protiv vlastitog stanovništva“, zaključuje Aleksandar Radić za DW.
