Kako su naveli, Ustavni sud ocijenio je da osporena zakonska odredba nije bila dovoljno jasna, precizna i predvidljiva, jer nije bilo određeno u odnosu na koja zaštićena dobra i vrijednosti iz Ustava, niti u odnosu na koji zakon ili njegove konkretne odredbe, treba cijeniti da li su ciljevi iz statuta nevladine organizacije nedopušteni.
Odluka je donijeta većinom glasova, u postupku pokrenutom po inicijativi nevladinog udruženja „Institut za vladavinu prava“ iz Podgorice.
– Takvo zakonsko rješenje, prema ocjeni Ustavnog suda, ostavljalo je neprihvatljivo širok prostor za arbitrarnost organa državne uprave nadležnog za registraciju NVO, koji je mogao od slučaja do slučaja i prema sopstvenoj procjeni određivati u odnosu na koje ustavne ili zakonske vrijednosti će cijeniti dopuštenost ciljeva organizacije. Sud je zaključio da odredba koja ostavlja neizvjesnost u pogledu svog krajnjeg efekta nije saglasna sa načelima pravne sigurnosti i vladavine prava- naveli su saopštenju.
Sud je utvrdio i da je osporenom odredbom došlo do nesrazmjernog miješanja u slobodu udruživanja, zajemčenu članom 53 Ustava Crne Gore i članom 11 Evropske konvencije o ljudskim pravima.
– Prema ocjeni Suda, obaveza državnog organa da odbije registraciju NVO samo na osnovu procjene da su njeni statutarni ciljevi „u suprotnosti sa Ustavom ili zakonom“ nije bila zasnovana na dovoljno određenom legitimnom cilju niti je postojao razuman odnos proporcionalnosti između takvog ograničenja i cilja koji se želi postići- navodi se.
Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud je naglasio da sloboda udruživanja podrazumijeva pravo na registraciju udruženja bez obzira na to koliko su njegove ideje manjinske, kritičke ili radikalne, sve dok se ostvaruju u okvirima mirnog demokratskog djelovanja.
– Puko neslaganje ciljeva udruženja sa važećim ustavnim rješenjima, uključujući zagovaranje njihove promjene, ne može samo po sebi predstavljati osnov za odbijanje registracije. Organ državne uprave, kako je navedeno u odluci, ne može odbiti registraciju samo zato što mu se ciljevi udruženja čine „neprikladnim“, „uznemirujućim“ ili „politički neprihvatljivim“. Ograničenje može biti opravdano u slučajevima pozivanja na nasilje, mržnju ili korišćenje nedemokratskih sredstava, odnosno kada postoje razlozi koji ukazuju na neposrednu prijetnju javnom poretku ili osnovnim ljudskim pravima- istakli su.
Ustavni sud je istovremeno odbacio navode da je osporenom odredbom organ državne uprave preuzeo ustavnu nadležnost Ustavnog suda za zabranu rada nevladinih organizacija.
– Sud je razjasnio da se njegova nadležnost za zabranu rada odnosi na djelovanje nevladine organizacije nakon njene registracije, dok se osporena zakonska odredba odnosila na sam postupak upisa u registar. Ustavni sud odluku je donio prije izbora dvoje novih sudija-navodi se.
Izdvojeno mišljenje predsjednice Ustavnog suda Snežane Armenko
Kako su kazali, predsjednica Ustavnog suda Snežana Armenko glasala je protiv odluke, smatrajući da odredba člana 18a Zakona o nevladinim organizacijama nije neustavna i da nije bilo osnova za njeno ukidanje.
– U izdvojenom mišljenju navela je da nije moguće zakonom unaprijed pobrojati svako ustavno dobro ili vrijednost sa kojima bi ciljevi neke nevladine organizacije eventualno mogli biti u suprotnosti, kao i da je određeni stepen sudskog tumačenja pravnih normi neizbježan u svakom pravnom sistemu- kazali su iz Ustavnog suda.
Prema njenom stavu, činjenica da je protiv rješenja o odbijanju registracije bila obezbijeđena sudska zaštita pred Upravnim sudom omogućavala je da se u svakom konkretnom slučaju ispita da li je primjena zakona predstavljala nedopušteno ili nesrazmjerno miješanje u pravo na slobodu udruživanja, dok bi u krajnjem o povredi ustavnih prava mogao odlučivati i Ustavni sud.
– Predsjednica Armenko ukazala je i da Ustavni sud do donošenja ove odluke nije imao nijednu ustavnu žalbu iz koje bi proizilazilo da je primjena osporene odredbe u praksi dovodila do proizvoljnog odbijanja registracije NVO ili sistemske pravne neizvjesnosti. Zbog toga smatra da nije bilo dovoljno osnova za zaključak da sama norma, nezavisno od njene konkretne primjene, zahtijeva intervenciju Ustavnog suda u postupku ocjene ustavnosti- saopšteno je.
U izdvojenom mišljenju ocijenila je i da je većina, određujući na koje slučajeve bi pojam „suprotnosti Ustavu i zakonu“ trebalo svesti, izašla iz uloge Ustavnog suda i približila se ulozi pozitivnog zakonodavca, odnosno određivanju načina na koji bi zakonodavac trebalo da uredi ovu materiju.
– Armenko je zaključila da su se odluke Evropskog suda, na koje se Sud pozvao u svojoj Odluci, odnosile na primjenu zakonskih normi u sudskim postupcima na nacionalnom nivou, a u slučaju kad je udboijena registracija, a ne ne samu proizvoljnost zakonskog rješenja, što znači da se mora dati sloboda sudovima u tumačenju norme i stvaranju prakse- zaključili su.
