Prema istom izvoru, Fehir je došao na granični prelaz sa Srbijom, poslije čega su ga policajci obavijestili da mora da pođe u Beograd, pošto je za njim raspisana potjernica za ratne zločine.
Fehir je saslušan i u svom iskazu je do detalja opisao jeziva ubistva, o čemu svjedoči i službena bilješka.
Između ostalog, Fehir je srpskoj policiji ispričao sljedeće:
„U vezi ubistva lica srpske nacionalnosti, mogu da izjavim sljedeće. Dana 31.08.1991. godine bio sam u uniformi, naoružan pištoljem i puškom „Vinčester“ sa optikom, i po rasporedu bio na obezbjeđenju SNO. Kao što sam rekao, toga dana sam bio na straži ispred garaža sa Zvonkom Biljušem. Vidio sam da je pripadnik čete Zoran Brekalo (sada pokojni) to popodne u bijelom „jugu“, koji je na vjetrobranskim staklima imao oznake naše policije, dovezao dvojicu civila. Tek kasnije sam saznao njihova imena. Rečeno je da su to teroristi.
Brekalo je tokom popodneva više puta ulazio u garaže i tjerao ih da piju kiselinu iz akumulatora koji su se nalazili u garažama. I ja sam s njim ulazio u garažu. Tokom večeri sam ostao sam na stražarskom mjestu ispred garaža, jer je Zvonko Biljuš, koji je stražario sa mnom, bolovao od astme i u jednom trenutku je dobio napad i srušio se. Uspaničio sam se, zvao nekoga da mu pomogne i njega su odveli. Vjerovatno su zaboravili da sam ja ostao sam na stražarskom mjestu, i onda se dogodilo to što se dogodilo.
U jednom trenutku čovjek je počeo lupati po vratima garaže, provalio je napolje i krenuo prema meni. Taj čovjek se zove Čedomir Vučković i poznavao sam ga od ranije. Ispalio sam više hitaca u njega iz puške. Nisam u tom trenutku znao ni koliko sam ih ispalio, niti koliko ih je pogodilo.
Prozori Sekretarijata koji su gledali prema garažama bili su otvoreni i odmah nakon pucnja čuo sam uzvik „gasi svjetla“. Prepoznao sam Glavašev glas. Čuo sam zatim repetiranje oružja, istrčavanje van ispred garaža. Glavaš je vrlo brzo izašao ispred garaža. Nakon dolaska u dvorište odmah je pitao – gdje je drugi, iz čega je bilo jasno da je znao da su u garažama toga dana bila zatvorena dvojica. Onda je rekao – što se čeka, i drugoga treba eliminisati.
Naredio je da se mjesto događaja ne smije dirati i članovima policije davao uputstva što će se raditi. Drugi civil koji je bio uhapšen i nalazio se u garaži je Đorđe Petković i on nije provalio vrata garaže, već je ostao unutra. Poslije opisane situacije sa Vučkovićem, Branko Zakanji je otvorio vrata garaže i naredio Petkoviću da uđe u „Zastavinu“ hladnjaču novosadskih registarskih oznaka, koja je bila mobilisana za našu policiju. Nakon dvije, tri minute pomjeren sam odatle i to veče više nisam dolazio ispred garaža.
Petkoviću se te večeri izgubio svaki trag. Kasnije sam čuo da je završio kao i Vučković“.
Fehir je, inače, o jezivim ubistvima govorio još 2005. godine za hrvatske medije, ali njegovo priznanje nije imalo pravosudni epilog u toj državi Evropske unije.
