Multitalentovani umjetnik Rade Vukčević gradio je svijet u kojem umjetnost nije samo izraz nego način opstanka. Kad je muzika u pitanju poznat je po sirovom i tvrdokornom zvuku, a sada na muzičku scenu dolazi s novim projektom – prvim samostalnim albumom elektronske muzike. Zahvaljujući projektu “Zaire” koj donosi šest kompozicija, Vukčević ulazi na potpuno novu teritoriju.
Projekat je najavljen kompozicijom “The Gost”, a od danas će na njegovom sajtu www.martelvladimiroff.com biti dostupne sve kompozicije.
O albumu, političkoj situaciji, ali i simbolici koju nosi ime albuma Zaire, za “Vijesti” priča Rade Vukčević….
Ime Zaire nosi istorijsku težinu, kolonijalne eksploatacije, političke represije, ali i simbolizuje sirovost, intenzitet i neposredni puls života. Je li teško bilo uklopiti sve ove dimenzije i pretočiti ih u muziku?
Normalno, pogotovo kad čovjek uzme u obzir da se više ne bavimo ni sopstvom na iskrenom i posvećenom nivou, a kamoli kolektivom, ali meni je bitno bilo napraviti ako išta, odu i manifest solidarnosti prema svemu što Kongo prolazi – makar u zvučnom smislu.
Zaire, kako si i sam pomenuo je nekadašnji naziv za današnji Kongo, koji je bio simbol kolonijalne eksploatacije i političke represije pod Mobutuovom vlašću. Danas, u svijetu obilježenom nejednakošću i prikrivenim oblicima moći, koliko smo napredovali od vremena Zairea ili su se oblici kontrole i eksploatacije samo modernizovali?
Nismo koraka odmakli, i način na koji velike sile danas i dalje tretiraju planetu kako im dune je dokaz toga. Svjedoci smo i sami iz male, ali uporne zemlje, koliko se gromade igraju Walmart imperijalizma đe stignu, a da možda čak i gore nego nekad, umjesto pobuna i protesta koji bi trebalo da utiču na stvari, svjedočimo masovnom zataškavanju na sve teme koje ne odgovaraju ovom Walmart sistemu, i propagiranje ekskluzivno paketa laži kojima nas i drže ovako u pasivi, iscijeđene, izmorene i istrošene od realnosti.
To malo pregleda rezultiralo je kroz rast vrlo odane, politički svjesne publike koja želi još. Uvid je dovoljan da se zna što se dalje sprema kad je komplet album u pitanju, ali bitnije od svega, vrlo brzo će i doći vrijeme đe će postmoderna, cowboy kapitalistička realnost dovesti narod do toga da im više ni Xanax, ni Bromići, ni Vlado Georgiev neće smirivati živce, već će agitacija, kako kulturna tako i intelektualna, postati jedini prozor u normalu
Naziv albuma publiku asocira na Afro-house koji je postao dominantan na svjetskoj elektronskoj sceni. Smatraš da su takvi trendovi izgubili autentičnost i udaljili se od izvornog duha afričke i svjetske muzike upravo zbog toga što su toliko rasprostranjeni?
Apsolutno, ali ne zbog internacionalizacije uopšte, već zbog ambijenata u kojima se propagira ta muzika i način na koji se grade brendovi oko nje. Dok đeca po Kongu kopaju kobalt i koltan za naše ajfonove, nije ni normalno ni ljudski da se umjesto nekadašnjih upaljača na koncertima uzdigne nekih sto hiljada smart-fonova na fest poput Tomorrowlanda da bi se snimio kakav afro-prelaz koji provuče neke marimbice i neki Lion King vokal i tu nešto sad kao svijet slavi multikulturalizam.
Do sada je tvoj muzički opus bio poznat po tvrđem i sirovom zvuku. Koliko si uspio da tu sirovost preneseš u svoju elektronsku muziku i kako se ona razlikuje od ranijih djela?
Sve je to dobro dok god je intenzivno i dok nosi konkretnu emociju ili misao, tako da sam svjestan toga da mi ide u žanrovima koji teže snažnom zvuku – ali sa ekspresivne strane, to su isto donekle jedina osjećanja i perspektive koje me interesuju. Oduvijek me boljela opsesija laganim, opuštenim, neopisivo se ježim današnje pseudo-chill kulture u kojoj se letargija i apatija maskiraju pod opravdanjem sprezzature, tako da je donekle i prirodno da moji rogovi, što horoskopski, što ideološki, imaju potrebu da izvire iz ovog plemenskog sna kad god se da šansa.
Na albumu Zaire nalazi se šest kompozicija. Da li svaka ima svoju priču, ili su konceptualno povezane u jednu kohezivnu cjelinu?
Pa cjelinski imaju svoj šmek, ali svaka provlači različite elemente elektronike, ima tu i tehna i duba i ambijentala… Ima i podgoričkog, u toj težnji prizivanja univerzalnog iz neke sabijene, ne-univerzalne pozicije, ali da ne bih “platonisao” sad, neka ostane na tome ova opservacija.
Muzikom koju stvara autor prenosi trenutne emocije. Koje su emocije preovladavale dok si stvarao ove kompozicije i misliš li da će publika prepoznati kako si se osjećao dok je nastajao album Zaire?
La Rage, što bi rekli Francuzi, iliti bijes protiv nepravdi koje se čak i ovog sekunda sprovode nad svim slabijim nacijama, a pogotovo afričkim – u sred godine kad vam Harari, Piterson i ekipa propagiraju da riješimo kolektivnu depresiju razgovorima sa Chat GPT-om i slaganjem sobe umjesto kolektivne sindikalizacije, borbe za bolje plate, manje radnog vremena, veće slobode i bar naznaku neke jednakosti među ljudima.
Podgorica je primjer da kad mediokriteti provale nešto interesantno, srozaju mu nivo, pa je tako i lokalna ponuda muzike katastrofalna, a da turbofolk nije više usamljena tragedija kulturne scene
Prije mjesec dana objavio si najavni singl The Ghost. Jesi li zadovoljan reakcijama i koliko će zahvaljujući ovoj kompoziciji publika imati uvid u to šta ih čeka na čitavom projektu?
Jesam, jer iako je to malo pregleda, rezultiralo je u rast vrlo odane, politički svjesne publike koja želi još. Uvid je dovoljan da se zna što se dalje sprema kad je komplet album u pitanju, ali bitnije od svega, vrlo brzo će i doći vrijeme đe će postmoderna, cowboy kapitalistička realnost dovesti narod do toga da im više ni Xanax, ni Bromići ni Vlado Georgiev neće smirivati živce, već će agitacija, kako kulturna tako i intelektualna, postati jedini prozor u normalu.
Ali danas se upravo pregledima “mjeri” nečiji uspjeh. Koliko ti to kao umjetniku koji je verziran na više umjetničkih grana, ne samo na muzici, smeta?
Mene interesuje direktna komunikacija sa slušaocem, igračem, gledaocima i realno vapim za time da ono što napravim njih dotakne, da ih pomjeri, inspiriše, razjari, probudi, baci u romansu i sve ono divno i naj naj – brojevi su tu za korporacije da misle da ono što im iznose isturena lica poput Tejlor Svift ili Ed Širana znači nešto navr’ profitiranja od tolike kulturne monopolizacije. Jedno vrijeme sam možda i gledao to, ali skonta čovjek brzo da je ovo post-internet, i da botovi dominiraju i da view više i nije što je bio, pa ni nominalno.
Elektronska muzika je od svojih ranih formi do danas prošla značajnu evoluciju, od underground scene do globalno komercijalnih festivala. Kako ti vidiš razvoj ovog žanra i koje promjene su po tebi najviše uticale na njegovu današnju formu i publiku?
Meni je zanimljivo da sam istu tu Englesku napustio u vrijeme kad su čak i prije korone, masivno zatvarali klubove da bi buržoazija noću mogla mirno da spava dok u City of Londonu i Liverpool Streetu na svojim korporativnim sastancima ujutro odlučuju koju sljedeću zemlju pretvaraju u modernu, prihvatljivu, moralno-opravdanu koloniju zarad beskonačnog, nezaustavljivog rasta profita koji bordovi očekuju. Žanr se na žalost i prilagodio upravo takvima, a to se dešava čak i na manjim prostorima. I Podgorica je primjer da kad mediokriteti provale nešto interesantno, srozaju mu nivo, pa je tako i lokalna ponuda muzike katastrofalna, a da turbofolk nije više usamljena tragedija kulturne scene.
S obzirom na to da kažeš kako publika ponekad srozava nivo muzike koja se sluša u Podgorici, ima li potencijala za razvoj kvalitetne elektronske i alternativne scene u glavnom gradu Crne Gore?
Publika je kao more, talasi jure čas ovamo, čas onamo i masa ni sama ne zna tačno što želi, tako da je to super realnost za sve nove projekte i za svakoga ko pokušava nešto drugačije da plasira, bar u kulturi – ali navike, navike i odsustvo radoznalosti su pravi destruktivni faktori tu, s tim što te navike ne gaji publika, već komunalna policija koja uvijek dere po alternativi i nikad po onim njihovim mjestima, gazde koje se boje ikakve promjene stila ili koji umišljaju da su permanentni kustosi dobrog ukusa dok misle da je Mercedes u 2025. i dalje manifest osjećaja za luksuz.
Album izlazi za domaće tržište danas, a za nedjelju dana imaće priliku da ga čuju i ljubitelji elektronske muzike u čitavom svijetu. S obzirom na to da kod nas i dalje postoje predrasude prema elektronskoj muzici, zašto si prednost dao domaćoj publici? Misliš li da smo spremni za sve ono što donosi Zaire?
Zato što u nekom momentu naš narod mora da shvati da su naše tržište i kulturni identitet važniji od bilo čijeg ličnog osjećanja. Hiljadu ljudi se može osjećati kao pripadnici bilo kakve nacionalnosti, to na istinsku realnost kulture ne utiče zeru dok neko ne kupi CD, kartu, ploču ili podrži bilo koju iteraciju s kulturne scene. S toga, u toj borbi protiv iluzija, kako naših tako i svjetskih, primat uvijek dajem nama, i radujem se tome da nekoliko brzih, ciničnih mozgova ove sredine prepozna kvalitet u ovome i aktivno i doprinese – pa makar i s pet eura. Svakako mnogo jeftinije od deterdženta koji je udaran sa znamo čime, koji se generalno pretvorio u nekakvu paralelnu nacionalnu ekonomiju, a i definitivno bolje za zdravlje – pogotovo mentalno.
