Kao dijete sam preskakala lastiku i igrala između dvije vatre sa drugarima u Medovinu. Cetinje, volim te više od sebe, crtali smo kredom u blizini škole Njegoš, pored Skadarske ulice, gdje se desio prvojanuarski masakar. Mene, rođenu Cetinjanku, ova tragedija duboko je pogodila i odlučila sam da iskoristim znanje i kontakte koje sam stekla u SAD i državi ponudim pomoć, kako se nešto ovako nikada više ne bi ponovilo.
To, u razgovoru za “Vijesti”, kaže bivša ministarka kulture i medija Tamara Srzentić koja je nedavno aktivirala platformu osnovanu u SAD tokom pandemije COVID-19, sa mrežom od više od 10 hiljada volontera i stručnjaka iz raznih oblasti, povezanih sa vladama širom svijeta.
Mreža trenutno broji 70 eksperata iz raznih oblasti iz inostranstva i Crne Gore koji su spremni da volonterski pruže pomoć Crnoj Gori.
“Namjera nam je da zajedno sa timovima gradonačelnika Cetinja i ministara, te ekspertima u Crnoj Gori radimo na kreiranju i implementaciju sveobuhvatnog plana, koji bi podrazumijevao da se po uzoru na američku reformu proglasi nasilje vatrenim oružjem prioritetnim problemom (ono što je u SAD javnozdravstvena epidemija) i raditi na strategiji za njegovo smanjenje”.
Srzentić pojašnjava da je radila za guvernera Kalifornije i sa timovima Bijele kuće kada su nakon nekoliko masovnih ubistava proglasili nasilje vatrenim oružjem javnozdravstvenom epidemijom.
“Proaktivno smo se bavili ovim pitanjem kroz sveobuhvatne reforme – definišući konkretne uzroke i izazove kroz istraživanja i na način da delujemo preventivno. Ovaj problem još uvijek opterećuje SAD, ali svjedočim da je mreža kreatora javnih politika mnogo uradila na tome kako bi se uhvatila u koštac sa ovim fenomenom – naoružanjem i masovim ubistvima, kao jednim od najvažnijih društveno političkih pitanja. Smatram da tako nešto treba da se uradi i u Crnoj Gori”.
Srzentić pojašnjava da je aktivirana platforma “Rebel Alliance” otvorena, globalna građanska inicijativa, čiji je cilj jačanje demokratskih principa, reforma javnih politika i izgradnja administrativnih kapaciteta na državnom i lokalnom nivou.
“Od svog osnivanja, izgradili smo mrežu od preko 10.000 volontera, stručnjaka u raznim oblastima, koje smo povezali s vladama širom svijeta. Ova mreža je pružila podršku tokom kriznih situacija i doprinijela jačanju kapaciteta lokalnih zajednica”.
Srzentić je nakon 1. januara uputila mreži poziv da pomogne Crnoj Gori u obračunu sa problemom nasilja vatrenim oružjem.
“Uz pomoć uticajnih lidera iz oblasti javnog zdravlja i nasilja vatrenim oružjem u SAD, (uključujući pet ministara zdravlja, Generalnog sekretara za zdravlje Kalifornije, kao i lidera globalnih fundacija) pokrenula sam inicijativu za mobilizaciju pro bono volontera – eksperata u ovim oblastima. Do danas se odazvalo oko 50 eksperata, kao i još dvadeset njih iz Crne Gore i regiona, uključujući stručnjake za mentalno zdravlje, edukatore, tehnologe i analitičare javnih politika. Dakle, već imamo 70 eksperata koji su spremni da na volonterskoj osnovi pruže pomoć Crnoj Gori”.
Crna Gora još nema registar nasilnih pojedinaca, koji je potrebno uspostaviti, baš kao ni podatke koji bi nam pomogli da razumijemo uzroke nasilja, upozorava ona i poručuje da je potrebno zajedno, svako iz domena svoje profesije, raditi na brojnim aktivnostima koji bi rezultirali povećanjem opšte bezbjednosti.
Potrebno je, tvrdi, podržati efikasne reforme u vezi sa javnim zdravljem i oružjem, kao i implementirati programe za prevenciju nasilja u zajednicama.
Srzentić kaže da je neophodno povećati pristup kvalitetnoj podršci mentalnom zdravlju i uslugama kriznih intervencija.
“Ukoliko vas ovaj probelem opterećuje, zabrinuti ste za svoju i bezbjednost svoje porodice, smatrate da možete pomoći ovo je poziv da se pridružite mreži volentera i po uzoru na SAD i date svoju doprinos našoj državi i društvu”, kaže Srzentić.
Pojašnjava da su im za to potrebni zdravstveni radnici i stručnjaci u oblasti javnog zdravlja, terapeuti, analitičari javnih politika, edukatori, statističari, sociolozi, projektni menadžeri, eksperti za javne komunikacije, ekonomisti, naučni istraživači nasilja i njegove prevencije, aktivisti za rad s mladima, specijalisti za bezbjednost, sprovođenje zakona i odgovor na krizne i vanredne situacije, javno angažovani umjetnici.
“Znam da nakon zločina na Cetinju ovo osjeća većina građana i da je baš danas konačno vrijeme da damo odgovor na izazove sa kojima se suočava cijelo crnogorsko društvo, te da svi pružimo pomoć u skladu sa svojim mogućnosti”.
“U posljednjih nekoliko sedmica, hiljade ljudi su, podstaknuti dubokim bolom, ali i čvrstom riješenošću izašli na ulice da odaju počast žrtvama i da se bore protiv tragičnih dešavanja koja su duboko potresla našu zajednicu. Međutim, razumijemo, da komemoracije, protesti, naše misli i molitve o žrtvama, preživjelima i njihovim porodicama nijesu dovoljni da se spriječi ponovna pojava nasilja – bilo u Crnoj Gori, regionu ili negdje drugo. Tako se neće prevazići duboka tuga, bol i uništenje koje je naša zajednica doživjela. Zato i ne smije ostati samo na tome”.
Poručuje da je potrebna kontinuirana, kolektivna akcija, kako se nikad više ne bi dozvolilo da se Cetinju i Crnoj Gori desi Medovina.
“Biće potrebno više – biće potrebna zajednička posvećenost čitave naše nacije, da se prebrodi kriza nasilja u Crnoj Gori i okolini. Ključni momenat je sada – na kocki su bezbjednost i normalan život naše djece i budućih generacija. Problem nasilja se može spriječiti – ali se moramo pokazati dostojnim ovog moralnog i generacijskog izazova. A pokazaćemo se dostojnim tako što ćemo djelovati hitno, jasno i efikasno – onako kako trenutak zahtijeva. To dugujemo žrtvama i njihovim porodicama. Kroz zajedničku, proaktivnu i kontinuiranu akciju, učinimo da su naše zajednice i porodice bezbjedne, a naša djeca mogu odrastati bez straha. Za Vukana, za Jovana, za Mašana, za Marka”.
Srzentić poručuje da se, dok se borimo da spriječimo nasilje, dešava druga masovna javno-zdravstvena kriza – kriza mentalnog zdravlja.
“Dvoje od pet punoljetnih građanki i građana regiona se suočava sa nekom od mentalnih bolesti, a milioni i dalje ne mogu da budu adekvatno dijagnostifikovani jer im je nedostupna zdravstvena zaštita. Ljudi koji imaju mentalne bolesti se često pogrešno karakterišu kao prijetnja drugima, što rezultira njihovom društvenom marginalizacijom i/ili izolacijom. U stvarnosti, upravo oni su u povećanom riziku od samoubistva ili da postanu žrtve nasilja vatrenim oružjem”.
Srzentić kaže da sve učestaliji problem usamljenosti i izolovanosti, sa pojavom društvenih mreža, u velikoj mjeri doprinosi nasilju.
“Dok društvena otuđenost povećava rizike od anksioznosti, depresije ili samoubistva, ključno je boriti se protiv izolovanosti i samoće kroz podsticanje komunikacije i stvaranje sadržaja koji će okupljati ljude, podsticati solidarnost i empatiju u zajednici, a naročito u odnosu na najranjivije članove. Da bismo sačuvali živote i zdravlje građana Crne Gore i regiona, posebno naše djece, moramo reagovati hitno, jasno i hrabro – kako dolikuje teškom izazovu sa kojim se suočavamo”.
