“Suicid je dramatična posljedica određenih problema sa mentalnim zdravljem”, navode iz Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) i ističu da više od milijardu ljudi u svijetu pati od takvih poremećaja, najčešće od anksioznosti i depresije. “Samoubistvo predstavlja svaki stoti slučaj smrti u svijetu, a u 2021. godini odnijelo je živote oko 727.000 ljudi”, podaci su koje je na konferenciji za novinare, 2. septembra 2025. godine, iznijela šefica Odjeljenja za mentalno zdravlje SZO Devora Kestel.
U najnovijem izvještaju SZO ističe se da je “suicid četvrti vodeći uzrok smrti mladih, u dobi između 15 i 29 godina, nakon saobraćajnih nesreća, tuberkuloze i nasilja”.
Ostvaren je vrlo loš napredak u postizanju jednog od Ciljeva održivog razvoja UN, usvojenih 2015. godine, o smanjenju stope samoubistava u svijetu do 2030. Prema podacima SZO, između 2000. i 2021. godine, stopa samoubistava na globalnom nivou smanjena je za 35 odsto. Pad je zabilježen svuda, osim u SAD, gdje je, u istom periodu, stopa suicida porasla za 17 odsto.
“Prilagođavanje klinika za mentalno zdravlje predstavlja jedan od najhitnijih izazova javnog zdravlja”, mišljenja je generalni direktor SZO Tedros Adanom Gebrijesus. “Ulaganje u mentalno zdravlje znači ulaganje u ljude, zajednice, ekonomije, što je investicija koju nijedna zemlja ne smije da zanemari. Svaka vlada ima odgovornost da djeluje hitno i da obezbijedi da se zaštita mentalnog zdravlja ne tretira kao privilegija, već kao osnovno pravo za sve”, smatra Gebrijesus. (kossev.info)
Imajući u vidu poražavajuće statističke podatke i činjenicu da samo 38 država u svijetu ima strategiju za prevenciju suicida, na inicijativu Međunarodne asocijacije za prevenciju samoubistava, uz podršku SZO, od 2003. godine se 10. septembar obilježava kao Svjetski dan prevencije samoubistava, jer ovaj problem zahtijeva kontinuiranu pažnju svih segmenata svakog društva u svijetu.
Prema podacima SZO od prije pet godina, Crna Gora je po broju žrtava suicida na 100.000 stanovnika bila na 14. mjestu u svijetu, a uvijek među prvih deset država u Evropi. U toku prethodnih pet godina (2020. do 2024), u Crnoj Gori je 545 osoba izvršilo samoubistvo, što je zabrinjavajući podatak. Prema pisanju medija, Evropski parlament je, krajem 2023. godine, usvojio Rezoluciju o mentalnom zdravlju, čiji je cilj unapređenje zdravstvene infrastrukture, veća dostupnost usluga i zdravstvenog osoblja, te smanjenje broja samoubistava za trećinu, do 2030. godine.
Gdje je Crna Gora kao buduća članica EU? Javni zdravstveni sistem kao cjelina ne samo da je siromašan i oskudan u kadrovima, nego je tako loše organizovan, da i sam, djelimično, doprinosi povećanju broja mentalnih pacijenata. Svi naši psihijatri, psihoterapeuti i psiholozi nijesu dovoljni niti moćni da ublaže posljedice nastale krivicom cijelog društva i državnih institucija, koji su stvorili sve preduslove za obolijevanje građana.
Ako cijeli život živimo u stresnim i turbulentnim vremenima, ako su stope siromaštva, nezaposlenosti, porodičnog nasilja, kriminala, alkoholizma, narkomanije…, u stalnom porastu, ne može se govoriti o smanjenju broja samoubistava u Crnoj Gori. Akcenat je na mentalnom zdravlju, ali žrtve samoubistava nijesu samo mentalno oboljeli građani. Samoubistvu su sklone žrtve nasilja i porodičnog nasilja, napušteni starci i starice, samci, ljudi izopšteni iz društvene zajednice, srodnici nakon tragičnog događaja u porodici, pacijenti u terminalnoj fazi bolesti, pacijenti sa izrazito bolnim tjelesnim oboljenjima… i mnogi drugi.
Rastakanje porodice kao osnovne ćelije društva, odumiranje brige za starije osobe, uključujući roditelje, nespremnost na žrtvovanje, nedostatak empatije i solidarnosti, koji nas, sporadično, zadivljuju, stigma i ustručavanje oboljelih da se nekom povjere, i sve ono što ljude udaljava od ljudi, povećava broj nesrećnih osoba, koje su spremne dići ruku na sebe. Porodice čiji je član izvršio samoubistvo, preživljavaju teške psihičke posljedice, zbog porodične tragedije i zbog stigme. Tako se broj mentalnih pacijenata drastično uvećava.
Naše javno zdravstvo ima solidan broj kadrova psihijatrijske i psihološke struke, ali nedovoljni prostorni kapaciteti i nebriga nadležnih za mentalno zdravlje građana, uzroci su sporog napredovanja u ovoj oblasti. U centrima za mentalno zdravlje pacijenti se, uglavnom, tretiraju medikamentoznom terapijom, a vremena za razgovor sa stručnjacima nema dovoljno. Porodicama pacijenata, kojima, takođe, treba psihološka pomoć, nedostaje edukacija kako da se ophode prema mentalno oboljelom članu porodice…
Privatna psihijatrijska, psihoterapijska i psihološka praksa dostupne su veoma malom broju pacijenata, jer većina oboljelih potiče iz siromašnih slojeva društva, gdje leži najveći broj uzroka mentalnih oboljenja i drugih nevolja ljudi.
