Kada ministar Ibrahimović govori u svoje lično ime, on ima puno pravo da iznese svoje mišljenje o generalu Ratku Mladiću, njegovoj sahrani, prošlosti ili bilo kojem drugom pitanju. Sa tim mišljenjem možemo da se slažemo ili ne slažemo.
Međutim, kada se zvanično oglasi Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore, situacija je potpuno drugačija. Ministarstvo nije privatna politička organizacija ministra koji njime rukovodi. Ono predstavlja Crnu Goru u međunarodnim odnosima i zbog toga svaka njegova zvanična poruka ima mnogo veću političku i državnu težinu od ličnog stava jednog ministra.
Zato je legitimno postaviti pitanje Vladi Crne Gore. Da li je ovakav stav ministra Ibrahimovića i Ministarstva vanjskih poslova ujedno zvaničan stav Vlade Crne Gore. Ako nije, da li će Vlada reagovati zbog toga što se preko državne institucije iznosi politički stav koji nije usaglašen sa politikom Vlade. Ako jeste, onda građani imaju pravo da znaju da li iza takvog stava stoje i politički predstavnici srpskog naroda koji učestvuju u toj istoj Vladi.
To pitanje je posebno važno zato što se ovdje više ne radi samo o tome šta misli Ervin Ibrahimović. Postavlja se mnogo ozbiljnije pitanje. Kako se država Crna Gora odnosi prema jednom značajnom dijelu sopstvenog stanovništva, prema srpskom narodu i njegovim osjećanjima, istorijskom pamćenju i viđenju sopstvene prošlosti.
Uz svo dužno poštovanje prema svim narodima Crne Gore, ne može se zanemariti činjenica da ovakve poruke pogađaju veliki broj pripadnika srpskog naroda. Zato se mora postaviti i pitanje čije interese Ministarstvo vanjskih poslova predstavlja kada zauzima ovakve stavove. Predstavlja li sve građane Crne Gore ili samo jedan politički i nacionalni pogled na događaje iz prošlosti.
Ovo pitanje dodatno dobija na težini zbog činjenice da u Vladi Crne Gore učestvuju i političke partije i predstavnici koji svoje političko povjerenje u značajnoj mjeri duguju srpskim biračima. Zato i njima treba postaviti jednostavno pitanje. Da li je ovo i njihov stav. Ako nije, šta će povodom njega učiniti.
Poštujem sve nevine žrtve ratova na prostoru bivše Jugoslavije, bez obzira na njihovu nacionalnost i vjeru. Isto tako poštujem pravo Bošnjaka da njeguju sopstveni nacionalni identitet, kulturu, istorijsko nasljeđe i svoje viđenje događaja iz prošlosti.
Ali očekujem potpuno isto poštovanje prema Srbima.
Za veliki dio srpskog naroda, kao i za mene lično, general Ratko Mladić predstavlja čovjeka koji je svoj život i vojnu karijeru posvetio svojoj zemlji, svom narodu i njihovoj odbrani. Njegovo ime će, bez obzira na potpuno različita viđenja njegove uloge, ostati dio novije srpske istorije i kolektivnog pamćenja srpskog naroda.
Niko ne mora da dijeli takav stav. Bošnjaci imaju pravo na svoj pogled na generala Mladića i događaje iz rata. Hrvati imaju pravo na svoj pogled. Crnogorci imaju pravo na svoj pogled. Ali isto tako niko nema pravo da Srbima određuje šta smiju da smatraju dijelom svoje istorije, koga će pamtiti, prema kome će osjećati poštovanje i kakav će odnos imati prema ličnostima iz sopstvene prošlosti.
To pravo pripada srpskom narodu jednako kao što pripada svakom drugom narodu.
Rat u Bosni i Hercegovini bio je strašan sukob u kojem su stradali Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Zločini nisu činjeni samo nad jednim narodom. Postoje sudski utvrđeni zločini nad Srbima, kao što postoje zločini nad Bošnjacima i Hrvatima. Zato odbijam svako pojednostavljivanje istorije prema kojem bi jedan narod trebalo da ponese kolektivnu krivicu za sve što se dogodilo.
Nijedan narod nije kolektivno kriv.
Kada govorimo o Bošnjacima, želim da budem potpuno jasan. Ne osporavam Bošnjake kao savremeni narod, njihovo pravo da se tako izjašnjavaju niti njihovo kulturno i istorijsko nasljeđe. Ne osporavam ni njihovo pravo da svoj jezik nazivaju bosanskim. To pravo i njihov današnji identitet poštujem.
Istovremeno, legitimno je govoriti o istorijskom razvoju nacionalnih identiteta na prostoru Bosne i Hercegovine. Današnje nacionalne kategorije ne mogu se jednostavno preslikavati nekoliko vjekova unazad. U nekadašnjoj Jugoslaviji korišćena je nacionalna kategorija Muslimani, dok je savremeno nacionalno ime Bošnjaci obnovljeno i institucionalno afirmisano tokom devedesetih godina prošlog vijeka.
Slično je i sa jezikom. Govori Srba, Bošnjaka, Hrvata i Crnogoraca pripadaju blisko povezanoj južnoslovenskoj jezičkoj osnovi i savremeni standardni jezici imaju veoma visok stepen međusobne razumljivosti. Današnja standardizacija bosanskog jezika razvijala se naročito tokom novijeg perioda, iako sam naziv bosanski jezik ima i znatno starije istorijske potvrde.
Sve to poštujem. Ali upravo zbog toga očekujem da princip poštovanja bude obostran.
Ako postoji pravo jednog naroda da njeguje sopstveni identitet, svoje istorijsko pamćenje i svoj pogled na prošlost, onda potpuno isto pravo pripada srpskom narodu. Ne može jedan nacionalni pogled biti proglašen jedinom dozvoljenom interpretacijom prošlosti, a od Srba se očekivati da svoje mišljenje prilagođavaju tome šta drugi smatraju prihvatljivim.
Što se tiče presuda međunarodnih sudova, one postoje i proizvode svoje pravne posljedice. To ne sporim. Međutim, kao pravnik ne moram zbog toga da se slažem sa svakom presudom, svakim njenim pravnim zaključkom niti sa cjelokupnim načinom na koji su međunarodne pravosudne institucije postupale prema događajima na prostoru bivše Jugoslavije.
Sudovi nisu nepogrešivi. Upravo zato pravni sistemi poznaju žalbe, izdvojena mišljenja sudija, preispitivanje odluka i stručnu kritiku sudske prakse. Istorija međunarodnog pravosuđa takođe poznaje odluke i pravne stavove koji su kasnije kritikovani, mijenjani ili napuštani. Zbog toga presuda jeste pravna činjenica, ali nije zabrana pravniku, istoričaru ili građaninu da analizira njeno obrazloženje i dovodi pojedine zaključke u pitanje.
Posebno smatram legitimnim postavljati pitanja o različitim aršinima, o tome na koje događaje su međunarodne institucije reagovale, na koje nisu, koliko je jednako istraživana odgovornost svih strana i da li je prema svim žrtvama pokazana ista odlučnost da se utvrdi individualna odgovornost.
Takva pitanja nisu negiranje bilo čije žrtve. Naprotiv, ako se insistira na pravdi, onda pravda mora biti jednaka za svakoga.
Individualna krivična odgovornost bilo kojeg čovjeka takođe se nikada ne smije pretvarati u kolektivnu krivicu njegovog naroda.
Upravo zato ovo nije rasprava o tome da li Bošnjaci treba da promijene svoj pogled na Ratka Mladića. Ne treba. Imaju pravo na svoje mišljenje. Ali nemaju pravo da od srpskog naroda zahtijevaju da prihvati isto viđenje sopstvene istorije.
Još manje bi državna institucija Crne Gore trebalo da se postavlja tako da jedan pogled na istoriju predstavlja kao stav države, a da se pritom ne zapita kako takva poruka djeluje na veliki broj Srba koji su građani te iste države.
Ministarstvo vanjskih poslova predstavlja državu u kojoj žive i Srbi i Bošnjaci i Crnogorci i Albanci i Hrvati i pripadnici drugih naroda. Njegova riječ zbog toga mora imati veću težinu i veću odgovornost od riječi pojedinca ili političke partije.
Ako Crna Gora želi da bude država jednakih građana i ravnopravnih naroda, onda ta ravnopravnost mora važiti i kada se govori o Srbima.
Ne može se od srpskog naroda očekivati da poštuje tuđe identitete, žrtve i istorijska sjećanja, što svakako treba da čini, a istovremeno očekivati da ćuti kada se sa pozicije državne vlasti omalovažavaju njegova osjećanja prema sopstvenoj istoriji.
Poštovanje mora biti obostrano.
Zato ovo za mene nije samo pitanje generala Ratka Mladića. Ovo je mnogo šire pitanje odnosa države Crne Gore prema srpskom narodu.
Da li Ministarstvo vanjskih poslova predstavlja i Srbe u Crnoj Gori.
Da li Vlada Crne Gore stoji iza ovakvog stava.
I konačno, da li srpski politički predstavnici koji sjede u toj Vladi smatraju da ovakva politika predstavlja interese ljudi čijim su glasovima došli na mjesta na kojima se danas nalaze.
Na ta pitanja javnost zaslužuje jasan odgovor.
Poštujem pravo ministra Ibrahimovića da ima svoj lični stav.
Poštujem pravo bošnjačkog naroda na njegovo istorijsko pamćenje.
Poštujem njihove žrtve, kulturu i identitet.
Ali isto poštovanje tražim za svoj srpski narod.
Ni više ni manje.
Mr. Miloš Spaić
Master međunarodnog i evropskog prava i međunarodne politike i bezbjednosti
