Serija javljanja navodnog Miloša Medenice već je odavno prerasla u svojevrsni medijski serijal: epizoda po epizoda, poruka po poruka, optužba po optužba. I taman kada se javnost počela privikavati na taj apsurd – da bjegunac komentariše rad institucija – stigao je i novi zaplet. Ovoga puta oglasila se i Lidija Mitrović.
Oboje u bjekstvu. Oba slučaja u razmaku kraćem od mjesec dana. I, zanimljivo, oboje sa precizno usmjerenim kritikama: Medenica udara po policiji, Mitrović po sudijama i tužiocima. Kao da svako bira teren na kojem mu je najudobnije – ili na kojem ima najviše razloga da skrene pažnju.
Ali ova paralela krije i dublju, mnogo neugodniju priču. Miloš Medenica ne govori iz vakuuma. Njegove poruke ne mogu se odvojiti od činjenice da dolazi iz samog vrha nekadašnjeg pravosudnog sistema, kao sin Vesne Medenice, žene koja je gotovo dvije decenije bila simbol – i centar – sudske moći u Crnoj Gori. Kada danas kritikuje policiju, teško je ne vidjeti i pokušaj da se zaštiti ono što je godinama građeno unutar tog zatvorenog kruga uticaja.
S druge strane, Lidija Mitrović udara upravo tamo gdje je taj sistem bio najtvrđi – po sudijama i tužiocima. Njene poruke zvuče kao frontalni napad na strukturu koja je decenijama oblikovala pravdu u ovoj zemlji. I tako, paradoks postaje potpun: dvoje bjegunaca, svaki sa svoje strane, seciraju isti sistem – jedan ga implicitno braneći, drugi ga direktno napadajući.
A institucije? One i dalje pokušavaju da sustignu one koji im se istovremeno obraćaju izvan domašaja zakona.
Jer, suština je brutalno jednostavna: i Miloš Medenica i Lidija Mitrović danas su zvanično u bjekstvu. Ne od komentara, ne od medija, već od zakona države Crne Gore. I dok šalju poruke javnosti, oni su prvi koji taj zakon svakodnevno krše.
To otvara pitanje koje je mnogo veće od njihovih pojedinačnih slučajeva: kakav je to sistem u kojem ljudi sa takvim dosijeima i takvim vezama uspijevaju da izmaknu ne samo potjernicama, već i samom osjećaju odgovornosti? I još važnije – kako je moguće da iz te pozicije i dalje oblikuju javni diskurs?
Jer ovo više nije samo pravni problem. Ovo je pitanje moći.
Moći koja očigledno nije nestala onog trenutka kada su nestali sa radara institucija. Moći koja im omogućava da komuniciraju, da targetiraju, da utiču. Moći koja otvara sumnju da njihovo bjekstvo nije samo bijeg, već i posljedica sistema koji su – direktno ili indirektno – godinama gradili ili koristili.
I dok se ne pojave pred licem pravde, svaka njihova izjava ima jednu neizbježnu težinu: dolazi od ljudi koji odbijaju da se toj pravdi podrede.
U takvom ambijentu, država rizikuje da izgubi ono najvažnije – uvjerenje građana da zakon važi jednako za sve. Jer ako bjegunci mogu da diktiraju teme, biraju mete i vode narativ iz sjenke, onda pravosuđe više nije autoritet.
