U crnogorskom političkom i medijskom prostoru godinama se ponavlja jedna te ista narativna matrica: Srbija odbija da izruči Svetozara Marovića, čime opstruira pravdu i štiti osuđenog šefa budvanske kriminalne grupe. Međutim, iza ove permanentne diplomatske i političke halabuke usmjerene ka Beogradu, u samoj Podgorici se uporno i sistemski preskače glavno pitanje: Kako je uopšte moguće da je čovjek osuđen za višemilionski organizovani kriminal mirno, bez ikakvih smetnji, napustio Crnu Goru?
Analiza postupanja crnogorskih institucija iz 2016. godine ukazuje na to da Marovićev odlazak nije bio nikakvo „bekstvo pod okriljem noći“, već pažljivo režirana operacija u kojoj je država odigrala ulogu saučesnika — osiguravajući da njeni najosjetljiviji političko-finansijski mehanizmi ostanu nepipnuti.
Kako je sistem skinuo rampu?
Nakon što je u maju 2016. godine izašao iz pritvora u Spužu, potpisavši sporazum o priznanju krivice sa Specijalnim državnim tužilaštvom (SDT), Marović je formalno postao osuđeni vođa organizovane kriminalne grupe. Umjesto da mu odlazak na izdržavanje zatvorske kazne bude obezbijeđen striktnim mjerama nadzora, crnogorsko pravosuđe i bezbjednosne službe uradile su upravo suprotno:
Bez zabrane napuštanja zemlje: Osuđenom šefu kriminalne mreže nisu oduzeta putna dokumenta niti mu je izrečena mjera zabrane napuštanja teritorije Crne Gore do odlaska na robiju.
* Slobodan prolaz na granici: Marović je bez ikakvih smetnji prešao državnu granicu i otišao u Beograd, zbog „medicinskog liječenja“.
* Odsustvo bilo kakvog nadzora: Nikakav bezbjednosni nadzor nad njegovim kretanjem nije uspostavljen. Nijedan organ Uprave policije, MUP-a ili pravosuđa nije reagovao.
Zašto nikada nije pokrenuta istraga?
Da je u Podgorici postojala stvarna politička i pravna volja da se sprovede pravda, prva adresa za utvrđivanje odgovornosti ne bi bila druga država, već sopstveni aparat. Do danas, međutim, u Crnoj Gori nije pokrenuta nijedna interna, disciplinska ili krivična istraga unutar MUP-a, Uprave policije, ANB-a ili tužilaštva kako bi se utvrdilo ko je napravio „propust“.
Niko od nadležnih sudija, tužilaca ili policijskih funkcionera koji su u tom trenutku vodili predmet i bezbjednosni sektor nije pozvan na odgovornost niti upitan: Ko je dao odobrenje da se Maroviću omogući slobodno kretanje?
Priča o Svetozaru Maroviću nije priča o nemoći države, već o njenoj svjesnoj odluci. Dok se u javnosti predstave radi održava narativ o „potrazi za pravdom“, suština ostaje nepromijenjena: Podgorica mu je sama omogućila da ode, sačuvala tajne svog poretka, a krivicu za sopstveni institucionalni marifetluk trajno adresirala izvan svojih granica.
Sve dok se u Crnoj Gori ne otvori zvanična istraga o tome ko je 2016. godine iznutra skinuo rampu za Marovićev odlazak, svaka prozivka na račun drugih država ostaje samo prazan novinski naslov i jeftin politički spin.
