U periodu kada nam predstoje Krsne slave, koje se vijekovima slave u Crnoj Gori, kako se kaže „Sretno ti Krsno ime domaćine“… Sveta Petka, Lučindan, Mitrovdan ,Arandjelovdan pa zatim Nikoljdan…onda ide…Nova godina uz nju i novogodišnja trpeza pa tradicionalno obelježavanje pravoslavnog Božića, za koji se podrazumjeva bogata trpeza, odnosno božični ručak, mnogi građani Crne Gore već počinju da računaju koliko novca treba da izdvoje i da li uopšte imaju.
Iako se svakodnevno govori o rastu plata, boljim primanjima i novim ekonomskim modelima, cijene hrane i pića nameću pitanje koje postaje sve ozbiljnije: može li prosječno domaćinstvo sebi da priušti da ispoštuje tradiciju, a da pritom ne ugrozi kućni budžet?
Krsna slava u Crnoj Gori i regionu tradicionalno podrazumijeva bogatu trpezu i veliki broj gostiju. Na slavu se često dolazi i bez formalnog poziva, jer se dolazak prijatelja, komšija, kumova i rodbine smatra znakom poštovanja domaćina i porodične tradicije. Zbog toga se za tradicionalno slavljenje krsnog imena često računa na najmanje 50 do 60 gostiju, što značajno povećava troškove pripreme.
Za domaćine to znači da jedan dan porodičnog okupljanja može odnijeti značajan dio mjesečnih primanja. Kada se tome dodaju novogodišnja trpeza, božićni ručak i redovni mjesečni računi, praznici koji bi trebalo da budu vrijeme radosti, okupljanja i porodične bliskosti za mnoge postaju ozbiljan finansijski izazov.
I zato se nameće pitanje koje prevazilazi samu računicu u prodavnici: hoćemo li uspjeti da sačuvamo običaje koje su generacije prije nas njegovale ili ćemo, pritisnuti troškovima života, početi da se odričemo i onoga što predstavlja dio našeg kulturnog nasljeđa i identiteta?
Meso je tradicionalno jedna od najskupljih stavki slavske trpeze. Ako domaćin želi da gostima ponudi više vrsta mesa, račun brzo raste.
Primjera radi, pet kilograma junetine za leso kuvanu junetinu, po cijeni od 12,59 evra za kilogram, košta oko 63 evra. Četiri kilograma teletine po 14,59 evra iznose približno 58 evra, pet kilograma jagnjetine po cijeni od 13,49 evra košta oko 67 evra, dok pet kilograma svinjetine po 6,29 evra iznosi nešto više od 31 evro.
Za trpezu namijenjenu za 50 do 60 gostiju, trošak mesa dostiže oko 550 do 660 evra.
Neko će reći rasipanje, nije, naprotiv tradicija, jer Krsno ime pocinje da se slavi noć pred slavu, dan slave i kako se narodski kaže dan nakon slave…imajući to u vidu…skromno je reći čak da će biti 60 gostij, jer kod domaćina u ta tri dana dom posjeti skoro stotinjak gostiju.
Naravno, nije riječ o količini koju svaki domaćin mora da kupi niti o jedinom mogućem načinu pripreme slavske trpeze. Količine zavise od broja gostiju, vrste posluženja i toga da li se meso služi kao glavno jelo ili uz druga jela. Ipak, ovaj primjer pokazuje koliko može koštati odluka da se na stolu nađe više vrsta mesa i da domaćin svakome ponudi dovoljno, i svakog ugosti onako kako dolikuje.
A meso je tek početak. Na slavskom stolu očekuju se predjelo, sirevi, pršuta, kulen, suva pečenica, masline, salate, hljeb i različiti prilozi. Sve ono što se podrazumijeva kao dio gostoprimstva danas zahtijeva pažljivo planiranje i računanje gotovo svakog evra.
Za predjelo je potrebno izdvojiti značajan novac, posebno kada se slava organizuje za 50 do 60 gostiju. Na slavskom stolu često se nađe više vrsta sireva i suhomesnatih proizvoda, pa i ova stavka može ozbiljno opteretiti kućni budžet.
Kilogram trapista košta oko osam evra, kilogram sira više od šest evra, dok kilogram maslina košta oko četiri evra. Pršuta se na akciji može naći za oko 13 evra po kilogramu, mada se redovne cijene kreću od 17,99 evra naviše. Kilogram kulena košta oko 14 evra, goveđe pršute 22 evra ili više, dok je za kilogram suve pečenice potrebno izdvojiti oko 12 evra.
Ako domaćin kupi po dva kilograma svakog od ovih šest proizvoda, računica izgleda ovako: četiri kilograma trapista i sira koštaju oko 28 evra, dva kilograma maslina osam evra, dva kilograma pršute od 26 do 35,98 evra, dva kilograma kulena 28 evra, dva kilograma goveđe pršute najmanje 44 evra, a dva kilograma suve pečenice 24 evra.
Samo za ove namirnice potrebno je izdvojiti najmanje 158 evra, dok bi kupovina pršute po redovnoj cijeni podigla račun na približno 168 evra. U taj iznos nijesu uračunati dodatni namazi, peciva i drugi proizvodi koji se često služe uz predjelo.
Slavska trpeza teško je zamisliva bez kolača. Jedna torta može koštati oko 25 evra, pa bi za tri torte trebalo izdvojiti oko 75 evra. Od jedne torte može se dobiti približno 20 tankih šnita, zbog čega domaćini za veći broj gostiju moraju pažljivo planirati količine.
Sitni kolači mogu se naći po cijeni od devet do 13 evra po kilogramu. Ako se kupi četiri kilograma, za njih je potrebno između 36 i 52 evra. Kada se tome dodaju tri torte, trošak slatkog dijela trpeze iznosi od 111 do 127 evra.
Dodatni izdatak predstavljaju baklava i druge poslastice, naročito zbog cijene oraha, koja iznosi oko osam evra po kilogramu. Ukoliko domaćin odluči da ponudi više vrsta kolača, trošak može biti i veći.
Uz predjelo i kolače potrebno je obezbijediti dovoljno hljeba, salata, priloga, začina i drugih namirnica. Za ove potrebe, u zavisnosti od količine i načina pripreme, treba računati na dodatnih 125 do 210 evra.
Kada se saberu predjelo i suhomesnati proizvodi, torte, sitni kolači, hljeb, salate i prilozi, za ove djelove slavske trpeze potrebno je izdvojiti približno 394 do 505 evra. U taj iznos nijesu uračunati meso za glavno jelo ni piće.
Pojedinačno, nijedna od ovih stavki možda ne djeluje pretjerano skupo, ali kada se nađu na istom računu, postaje jasno koliko košta priprema trpeze za veći broj zvanica.
Pored hrane, potrebno je obezbijediti i piće za goste. Flaša vina može se naći po cijeni od oko 2,10 evra, dok kvalitetnija vina, poput Vranac Pro Corde, kao i pojedini merloti, bijela vina i vina od kupine, mogu koštati više od šest evra.
Limenka piva može se kupiti za oko 0,99 evra, dok cijene flaširanog piva počinju od približno 1,20 evra. Ni žestoka pića nijesu zanemarljiva stavka: viski Johnnie Walker Red Label košta oko 20 evra, dok cijena Jack Daniel’sa prelazi 30 evra. Sokovi se mogu naći po cijeni od oko 1,90 evra, a gazirana pića od približno 1,98 evra.
Za kombinaciju alkoholnih i bezalkoholnih pića za 50 do 60 gostiju, u zavisnosti od broja flaša, količine i izbora proizvoda, okvirna procjena iznosi od 438 do 585 evra.
Tako samo piće može koštati koliko i nekoliko drugih velikih stavki slavske trpeze zajedno.
Kada se saberu meso, predjelo, kolači, hljeb, salate, prilozi i piće, troškovi slave mogu dostići iznos od oko 1.300 do 1.750 evra, a u zavisnosti od izbora namirnica, količine hrane i pića i dodatnih jela račun može premašiti i 1.800 evra.
Riječ je o okvirnoj procjeni na osnovu navedenih cijena i količina, a ne o zvaničnom prosjeku tržišnih cijena. Konačan iznos zavisi od prodavnice, akcija, izbora proizvoda, broja gostiju i toga da li se hrana priprema kod kuće ili naručuje.
Moguće je, naravno, proći jeftinije. Moguće je kupiti manje mesa, smanjiti količinu kolača, odabrati povoljnije proizvode ili pripremiti jednostavniju trpezu. Ali suština problema nije u tome da li domaćini znaju da štede. Pitanje je zašto se sve veći broj ljudi osjeća kao da mora da bira između podmirivanja osnovnih potreba i održavanja običaja koji su dio porodičnog i kulturnog života.
Jer slava nije samo hrana na stolu. Ona je okupljanje porodice, prijatelja i komšija, njegovanje tradicije i prilika da se ljudi sretnu i podijele radost. Ipak, u vremenu kada cijene hrane i pića rastu, sve je teže sačuvati taj običaj bez ozbiljnog udara na kućni budžet.
Upravo tu dolazimo do pitanja koje se ne može zaobići: ako zarade rastu, zašto mnogi građani i dalje imaju osjećaj da sa svakom novom kupovinom mogu da priušte sve manje?
Povećanje plate na papiru ne znači automatski i bolji životni standard. Ako istovremeno rastu cijene hrane, računa, stanovanja i drugih osnovnih potreba, domaćinstva mogu imati osjećaj da se dodatni prihod istopi prije nego što stigne da napravi stvarnu razliku. Da bi se precizno utvrdilo koliko su zarade zaista nadoknadile rast troškova života, potrebno je uporediti zvanične podatke o platama i inflaciji. Ipak, svakodnevna kupovina mnogim porodicama pruža vrlo opipljiv odgovor na pitanje koliko njihov novac vrijedi.
Nakon programa „Euro mode 1“, „Euromodel 2“, najavljuje se i „Euromodel 3“, uz obećanja o rekordnim minimalnim zaradama. Međutim, dok se najavljuju novi iznosi na platnim listama, građani se pitaju koliko će im ti euri zaista značiti kada krenu u prodavnicu. Jer plata može izgledati rekordno u saopštenju, ali njena stvarna vrijednost mjeri se onim što se za nju može kupiti.
Šta znači veća zarada ako se sa 100 evra iz osnovne trgovine vratimo sa svega četiri kese? I da ne budemo previše skromni — ako te četiri kese treba da obezbijede četiri ručka, za mnoge porodice to postaje gotovo mađioničarski zadatak. Podvig koji bi i Dejvid Koperfild morao dobro da osmisli.
U takvim okolnostima praznična trpeza nije izolovan trošak, već dio mnogo šire slike. Ako svakodnevna kupovina postaje sve veći teret, onda nije teško razumjeti zašto priprema slave, dočeka Nove godine i božićnog ručka kod mnogih izaziva zabrinutost umjesto uzbuđenja.
Najveći teret svakodnevnog planiranja kućnog budžeta često nose žene — domaćice, majke i zaposlene žene koje nakon radnog vremena nastavljaju drugu smjenu kod kuće. One su te koje svakodnevno razmišljaju šta će se kuvati, kako rasporediti namirnice, gdje uštedjeti i kako od raspoloživog novca obezbijediti sve što je porodici potrebno.
Dok se na jednoj strani govori o ekonomskom napretku i rekordnim zaradama, na drugoj se u mnogim domaćinstvima vodi sasvim drugačija rasprava: šta kupiti, čega se odreći i kako izdržati do naredne plate. Zato se uz najave novih minimalnih zarada sve češće, makar kroz šalu koja nije daleko od stvarnosti, postavlja pitanje da li se više isplati zadržati radno mjesto za „rekordni minimalac“ ili se, ko ima mogućnost, vratiti na selo i uzgajati makar jednu kravu.
To nije nužno ozbiljan poziv da se napuste radna mjesta, već ironičan komentar na osjećaj da se od rada sve teže pokrivaju potrebe koje su nekada bile podrazumijevane. Kada čovjek počne da razmišlja da li mu se više isplati da radi za platu ili da dio osnovnih potreba obezbjeđuje sam, onda se otvara mnogo ozbiljnije pitanje od same cijene namirnica.
Žene koje svakodnevno vode računa o kućnom budžetu često prve osjete posljedice poskupljenja. One znaju koliko košta ručak, koliko je potrebno za sedmičnu kupovinu i koliko ostaje nakon što se plate računi. Zato se upravo u kuhinji, među spiskovima za trgovinu i planovima za naredni dan, najjasnije vidi razlika između obećanog standarda i stvarnog života.
A kada dođe slava, sve te svakodnevne računice postaju još zahtjevnije. Domaćini žele da dočekaju goste kako dolikuje, da na stolu bude dovoljno hrane i da se niko ne osjeti zapostavljenim. Ali koliko dugo mogu da održavaju takav način gostoprimstva ako svaki veći porodični događaj podrazumijeva izdatak koji se mjeri stotinama evra?
Slava nije samo obrok niti obična porodična proslava. Ona je dio nasljeđa koje se prenosi sa generacije na generaciju, simbol okupljanja, vjere, porodične povezanosti i poštovanja predaka. Za mnoge porodice ona predstavlja jedan od rijetkih dana kada se okupljaju rođaci, prijatelji i komšije, kada se čuvaju uspomene i prenose običaji na mlađe generacije.
Upravo zato pitanje troškova slave ne bi trebalo svesti samo na to koliko košta kilogram mesa ili flaša vina. Mnogo je važnije pitanje šta se događa kada ekonomske okolnosti počnu da utiču na način na koji njegujemo vlastitu tradiciju. Hoćemo li, pritisnuti rastućim troškovima, početi da izostavljamo sve više običaja, da smanjujemo porodična okupljanja i da se postepeno odričemo onoga što se kroz vijekove čuvalo i prenosilo?
Ne mora svaka slava da ima nekoliko vrsta mesa, obilje predjela i desetine kilograma kolača. Suština običaja ne bi smjela da se mjeri količinom hrane na stolu niti novcem koji je domaćin potrošio. Skromnija trpeza ne znači i manje poštovanja prema tradiciji. Naprotiv, prilagođavanje mogućnostima može biti jedini način da se običaji sačuvaju i u vremenu kada su troškovi života sve veći.
Ali problem nastaje onda kada ljudi počnu da osjećaju da im ni skromna proslava nije dostupna, kada i najosnovnije okupljanje postane dodatni teret, a održavanje običaja počne da zavisi od toga da li će porodica moći da pozajmi novac ili odloži neku drugu obavezu.
Tada se više ne postavlja samo pitanje da li ćemo kupiti manje mesa ili napraviti manje kolača. Postavlja se pitanje hoćemo li biti primorani da se odreknemo i dijela kulturnog nasljeđa i identiteta, jer je postalo preskupo njegovati ono što su prethodne generacije čuvale bez današnje količine finansijskih kalkulacija.
Pred nama su dani u kojima će se u mnogim kućama, uz miris pečenja i kolača, voditi i ona manje prijatna računica: koliko možemo da izdvojimo, šta možemo da izostavimo i hoće li poslije praznika ostati dovoljno novca za ostatak mjeseca.
Pravi pokazatelj životnog standarda nije samo iznos minimalne ili prosječne zarade, već i koliko se za taj novac može kupiti nakon što se plate računi i obezbijede osnovne potrebe. Ako se za slavsku trpezu može izdvojiti pola hiljade evra ili više, dok redovna kupovina iz dana u dan postaje sve veći izdatak, onda pitanje više nije samo kako sačuvati običaje, već kako ih sačuvati bez ugrožavanja finansijske sigurnosti porodice.
Tradicija ne bi smjela da postane luksuz dostupan samo onima koji imaju dovoljno novca. Isto tako, očuvanje običaja ne bi trebalo da znači da domaćinstvo mora da uđe u dugove kako bi ispunilo očekivanja rodbine, komšija ili sredine. Možda je vrijeme da se više pažnje posveti smislu okupljanja, a manje količini hrane na stolu i novcu koji je potrošen da bi se ostavio utisak.
Ipak, ostaje gorak utisak da se građani, suočeni sa sve većim troškovima, postepeno navikavaju na odricanja — od sitnih zadovoljstava, putovanja i izlazaka, do porodičnih okupljanja i običaja koji su nekada bili sastavni dio života. Ako se taj niz nastavi, nećemo izgubiti samo mogućnost da sebi priuštimo bogatu prazničnu trpezu, već bismo mogli početi da gubimo i prilike da njegujemo ono što nas povezuje sa porodicom, precima i vlastitim identitetom.
Praznici bi trebalo da budu vrijeme okupljanja, zajedništva i radosti, a ne period u kojem građani strahuju da li će zbog nekoliko dana gostoprimstva morati da pozajmljuju novac za ostatak mjeseca.
Jer običaji vrijede onoliko koliko ih čuvamo, ali njihovo očuvanje ne bi smjelo da postane finansijska kazna za one koji žele da ih prenesu na svoje potomke.
