Za razliku od filologa Save Mrkalja, Vuk je smatrao da svaki glas mora imati samo jedno slovo, što je uveliko pojednostavilo gramatiku i pravopis. Iz dotadašnje azbuke izbacio je sve nepotrebne znakove koji su se pisali, ali se nijesu izgovarali. Istovremeno je stvorio nova slova tako što je pojedine znakove stopio s tankim poluglasom. Riječi u rječniku bile su akcentovane, a na latinski jezik preveo ih je Jernej Kopitar.
Iako je Vuk rječnik pripremio 1816. godine, nije ga mogao objaviti pune dvije godine. Razlog za to bio je nedostatak novca, ali i oštro protivljenje mitropolita Stevana Stratimirovića, koji je u Karadžiću vidio neprijatelja srpske crkve i države. Godine 1836. Vuk je dodao nova objašnjenja u cetinjskom izdanju „Narodnih srpskih poslovica“, a tri godine kasnije izbacio je jotovanje glasova „d“ i „t“ iz srpskog književnog jezika.
Drugo izdanje „Srpskog rječnika“ Karadžić je objavio 1852. godine u Beču. U njemu se nalazilo 47.427 riječi, a građu je sakupljao iz govora stanovništva Dubrovnika, Dalmacije, Hrvatske i Crne Gore. I drugo izdanje preveo je njemački književnik i filolog Jakob Grim (Jacob Grimm), dok je Vukov saradnik bio Đura Daničić.
Osim osnovnih leksikografskih osobina, drugo izdanje rječnika ima i mnogo širi značaj. U njemu su opisani narodni običaji, vjerovanja i nošnje, pa se može smatrati i istorijskim zapisom o društvu, političkim prilikama i obrazovanju. Rječnik je ilustrovan narodnim poslovicama, pripovijetkama, zagonetkama, kao i stihovima iz epskih i lirskih pjesama. Zbog toga se s pravom smatra sintezom Vukovog etnološkog, filološkog i istorijskog rada.
Podstaknut savjetima Jerneja Kopitara, Vuk je veliki dio života proveo sakupljajući narodne pripovijetke, priče, pjesme i poslovice. Prvu zbirku narodnih pjesama objavio je 1814. godine pod naslovom „Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica“, u kojoj je štampano oko stotinu lirskih i šest epskih pjesama. Godine 1815. objavio je „Narodnu serbsku pjesnaricu“, sa oko 100 lirskih i 17 epskih pjesama.
Tokom 1823. i 1824. godine objavio je još dvije zbirke u Lajpcigu, a 1833. jednu u Beču. Peta i šesta zbirka štampane su tek trideset godina kasnije zbog nedostatka novca. Prvu zbirku pripovijedaka „Narodne srpske pripovijetke“ objavio je 1821. godine u Beču.
Uporedo s tim bilježio je i narodne poslovice, koje su 1836. godine objavljene u Cetinju u zbirci „Narodne srpske poslovice“, posvećenoj Petru II Petroviću Njegošu. Bilješke o narodnim običajima i vjerovanjima ugradio je i u svoj rječnik, čime je to djelo dobilo i dokumentarni karakter.
Reforma jezika, azbuke i prikupljanje narodnog stvaralaštva naišli su na veliko odobravanje u Evropi, ali i na snažno protivljenje u tadašnjim srpskim intelektualnim krugovima. Među njegovim protivnicima bili su mitropolit Stratimirović i Jovan Hadžić. Prelomna godina bila je 1847, kada su objavljena četiri velika djela na narodnom jeziku: Vukov prevod „Novog zavjeta“, Daničićevo djelo „Rat za srpski jezik i pravopis“, „Pjesme“ Branka Radičevića i „Gorski vijenac“ Petra II Petrovića Njegoša.
Vuk Stefanović Karadžić umro je 7. februara 1864. godine u Beču. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Beograd 1897. godine i sahranjeni uz najviše državne počasti. Njegov jezik zvanično je usvojen kao književni 1868. godine. Njegov rad ostavio je trajni pečat na jezik, književnost i kulturu, a zahvaljujući njemu sačuvani su brojni narodni običaji, vjerovanja i istorijski podaci.
