Ovo djelo je nastalo nakon samo četiri mjeseca poznanstva sa Kopitarom, i ono je prvo djelo koje se pojavilo u štampi a da je pisano „prostim narodnim jezikom”, gdje se Vuk zapravo koristio reformisanom ćirilicom Save Mrkalja.
Jednom prilikom, Vuk je rekao o Kopitaru:
„Glavni uzrok što sam književnik, uvijek će ostati Kopitar. U tom pogledu dugujem njemu, ako ne sve, ono mnogo, vrlo mnogo.”
O zapisivanju narodnih pjesama Vuk je zapisao:
„Među drugim razgovorima bilo je riječi o srpskim narodnim pjesmama. Videći da ih ja mnogo znam, Kopitar me stade nagovarati da ih zapisujem, što više, to bolje, a posle, u ime Boga, i štampam. E, šta ću, mene je to zabavilo, i ja ti daj piši pjesme… Nakupila ih se prilična sveska i izašla na svijet pod imenom — ‘Mala prostonarodna slavenoserbska pjesnarica.’”
O svojim putovanjima radi prikupljanja pjesama i jezika Vuk je zapisao:
„Radi narodnijih pjesama išao sam nekoliko puta u Srbiju, a radi jezika putovao sam preko Slavonije u Hrvatsku, Dalmaciju, Dubrovnik, Boku Kotorsku i Crnu Goru. Nego mi je ostala velika rana na srcu što nijesam mogao otići u Bosnu, Hercegovinu, Kosovo, Metohiju i svu Staru Srbiju. Ja sam o ovome putu jednako mislio i dosta puta se na nj spremao, ali su smetnje bile tolike da se nijesu mogle nadvladati.”
