Nakon što je Specijalno državno tužilaštvo zauzelo stav da je slučaj „Telekom“ zastario, iako je Vrhovni sud ranije ukazao da pitanje zastarjelosti tek treba da bude konačno utvrđeno kroz odgovarajući postupak, uslijedila je i odluka Upravnog suda kojom je poništeno rješenje Agencije za sprečavanje korupcije da je Milo Đukanović dostavljao netačne i nepotpune izvještaje o prihodima i imovini zbog neprijavljivanja skupocjenih ručnih satova.
Ovakav slijed događaja dodatno učvršćuje uvjerenje dijela javnosti da bivši predsjednik države nema ozbiljnog razloga za bojazan od domaćih istražnih i pravosudnih organa, uprkos brojnim aferama i sumnjama koje su godinama bile predmet političkih rasprava i medijskih izvještaja.
Posebno je indikativan slučaj „Telekom“. Dok je tužilaštvo zaključilo da je nastupila zastarjelost, Vrhovni sud je prethodno ukazao da se pitanje zastarjelosti ne može unaprijed prejudicirati, već da ono treba da bude predmet sudskog odlučivanja. Takav različit pristup dodatno otvara pitanje da li su sve pravne mogućnosti u ovom predmetu zaista iscrpljene.
Istovremeno, odluka Upravnog suda u predmetu koji se odnosi na neprijavljene luksuzne satove predstavlja još jedan primjer u kojem je odluka nadležnih organa u vezi sa Đukanovićem završila u njegovu korist. Time se nastavlja niz slučajeva koji kod dijela javnosti stvaraju utisak da bivši šef države uživa poseban institucionalni tretman.
Nije tajna da je gotovo tri decenije Demokratska partija socijalista, predvođena Milom Đukanovićem, imala dominantan uticaj na gotovo sve državne institucije. Zbog toga se već godinama u javnosti postavlja pitanje u kojoj mjeri su nosioci pravosudnih funkcija, izabrani ili napredovali u tom periodu, uspjeli da se oslobode političkog nasljeđa i pokažu punu institucionalnu nezavisnost.
Upravo zbog toga svaka odluka u predmetima koji se tiču bivšeg predsjednika pod posebnom je lupom javnosti. Ne zbog unaprijed donijetih presuda o njegovoj odgovornosti, već zbog potrebe da institucije uvjere građane da pred zakonom zaista nema privilegovanih.
Jer, ukoliko se afere koje su decenijama opterećivale crnogorsku javnost završavaju zastarom, poništavanjem odluka ili procesnim preprekama, teško je očekivati da će povjerenje građana u pravosuđe biti obnovljeno. Naprotiv, stiče se utisak da sistem i dalje pokazuje znatno više odlučnosti kada treba procesuirati političke protivnike bivše vlasti nego kada se pred njim nađe čovjek koji je gotovo tri decenije bio najmoćnija politička figura u Crnoj Gori.
Na pravosuđu je da svojim budućim odlukama pokaže da je takav utisak pogrešan. U suprotnom, svaka naredna odluka u korist Mila Đukanovića biće dočekana sa sve većom sumnjom da tranzicija institucija nakon promjene vlasti nije završena i da se najteže raskida upravo sa nasljeđem političkog uticaja na pravosudni sistem.
