Svaki put kada bi čula Montenegro, znala je da pred svijetom ne stoji samo kao Maša, već kao predstavnica Crne Gore, zemlje iz koje dolazi.
Crnogorska misica se iz Vijetnama nije vratila sa krunom i plasmanom kojem se nadala, ali jeste sa nečim što, kako ocjenjuje u intervjuu za CdM, traje mnogo duže – ljubavlju i podrškom ljudi koji su je pratili na svakom koraku, a posebno onih iz Crne Gore.
Tek iz daljine, opisuje nam Cetinjanka, još je jasnije vidjela vrijednost zemlje kojoj pripada, njene porodice, ljudi, prirode, tradicije i malog prostora u kojem se za nekoliko sati može stići od mora do planine.
Posebno je sa sobom nosila Cetinje, grad u kojem je odrasla i koji je, ističe, oblikovao veliki dio onoga što danas jeste.
Mjesec proveden pod svjetskim reflektorima naučio ju je da jedan rezultat ne određuje vrijednost čovjeka i da je snažnija i prilagodljivija nego što je vjerovala.
Zato se Cetinju nije vratila praznih ruku – stigla je sa iskustvom, uspomenama, novim prijateljstvima i jasnijom slikom o sebi i zemlji koju je s ponosom predstavljala.
A sada želi da tu vidljivost pretvori u glas za ono što joj je još važnije – psihologiju, mentalno zdravlje, otvoren razgovor i svoj projekat “Open Hearts, Open Minds”.
Jer, kako zaključuje ljepotica, lenta i kruna imaju svoje trajanje, ali ono što uradimo sa glasom i prilikama koje dobijemo može ostaviti trag mnogo duže.
Objava koju deli Maša Vukićević Miss World Montenegro🇲🇪 (@masavukiicevic)
CdM: Kada si tačno prvi put, hiljadama kilometara daleko od kuće, zaista osjetila težinu i ljepotu crnogorske lente? Da li je postojao trenutak u Vijetnamu kada si pomislila: “Sada ne predstavljam samo sebe, sada sa mnom stoji cijela Crna Gora”?
VUKIĆEVIĆ: Mislim da sam težinu crnogorske lente zaista osjetila tek kada sam stigla toliko daleko od kuće. Dok si u Crnoj Gori, znaš šta ona predstavlja, ali tek kada se nađeš među djevojkama iz cijelog svijeta, gdje svaka od nas nosi ime svoje zemlje, shvatiš koliku odgovornost zapravo imaš. Poseban osjećaj bio je svaki put kada bih čula “Montenegro”, kada bih razgovarala o našoj zemlji ili kada bi me druge djevojke pitale o Crnoj Gori, njenoj kulturi, ljudima i mjestima iz kojih dolazim. U tim trenucima sam bila posebno svjesna da nijesam tamo samo kao Maša, već kao predstavnica svoje zemlje. I možda sam upravo toliko daleko od kuće najjasnije osjetila koliko mi Crna Gora znači i koliko sam ponosna što njeno ime nosim na svojoj lenti.
CdM: Kažeš da si se vratila bez krune, ali sa “najljepšom krunom” – ljubavlju i podrškom ljudi koji su te čekali kod kuće. U kom trenutku si shvatila da podrška koju dobijaš iz Crne Gore možda vrijedi više od svakog plasmana na svjetskoj sceni?
VUKIĆEVIĆ: To sam počela da shvatam još dok sam bila u Vijetnamu. Stizale su mi poruke porodice, prijatelja, ali i ljudi koje nikada nijesam upoznala. Vidjela sam koliko se prati svaki moj korak, koliko ljudi navija za mene i koliko iskreno žele da Crna Gora bude predstavljena na najbolji način. Naravno da sam željela plasman i bilo bi neiskreno reći da nijesam, ali kada sam se vratila kući shvatila sam da rezultat ne može da izbriše ono što sam doživjela. Zato kažem da sam se vratila sa najljepšom krunom – podrškom i ljubavlju ljudi. Ona se ne stavlja na glavu, ali se nosi mnogo duže.
CdM: Ti si Cetinjanka, a Cetinje je grad snažne istorije, identiteta i emocije. Koliko je upravo tvoj rodni grad bio prisutan u tvojim mislima dok si stajala na sceni u Vijetnamu i šta bi voljela da je svaka djevojka koju si tamo upoznala ponijela kao svoju sliku o Crnoj Gori?
VUKIĆEVIĆ: Cetinje je bilo sa mnom mnogo više nego što se možda moglo vidjeti spolja. To je moj rodni grad, mjesto u kojem sam odrasla i koje je oblikovalo veliki dio onoga što danas jesam. Posebno želim da istaknem ogromnu podršku koju mi je pružila Prijestonica Cetinje, na čelu sa gradonačelnikom Nikolom Đuraškovićem i njegovim timom, i na tome sam im iskreno i neizmjerno zahvalna. Ovom putu posebnu vrijednost dali su građani Cetinja, ali i ljudi iz svih krajeva Crne Gore, koji su me pratili, bodrili, slali poruke i učinili da, čak i hiljadama kilometara daleko, osjećam da nijesam sama. Veliku zahvalnost dugujem i ljudima koji su svojim radom i talentom pomogli da Crnu Goru predstavim na način na koji sam željela.
Posebno želim da zahvalim predivnim Lidiji Burić, Sanji Bobar i Nataliji Urbanovoj (brend NURBAN) na kreacijama koje sam sa velikim ponosom nosila u Vijetnamu. Za mene to nijesu bile samo haljine – svaka od njih bila je dio predstavljanja naše zemlje i nosila je sa sobom dio crnogorske kreativnosti i talenta. Voljela bih da su djevojke koje sam upoznala kroz mene Crnu Goru zapamtile kao malu zemlju velikog srca – zemlju snažne istorije, dostojanstva, tradicije, nevjerovatne prirode, kreativnih i talentovanih ljudi, ali prije svega ljudi koji znaju da budu jedni uz druge. Upravo takvu Crnu Goru sam ja osjetila tokom svog puta i bila sam neizmjerno ponosna što sam imala priliku da je predstavljam na svjetskoj sceni.
CdM: Mjesec dana provela si među djevojkama iz cijelog svijeta, upoznavala različite kulture i stvarala prijateljstva. Da li te je to putovanje, možda paradoksalno, naučilo i nečemu novom o tvojoj sopstvenoj zemlji? Jesi li Crnu Goru počela da gledaš drugačijim očima kada si je posmatrala iz tako velike daljine?
VUKIĆEVIĆ: Definitivno. Zanimljivo je koliko ponekad moraš da se udaljiš od nečega da bi njegove vrijednosti jasnije vidio. Mjesec dana sam slušala djevojke kako pričaju o svojim zemljama, običajima, porodicama i načinu života, i kroz te razgovore sam počela još više da razmišljam o svemu što mi imamo. Shvatila sam koliko često uzimamo zdravo za gotovo činjenicu da su nam porodica i prijatelji blizu, da za nekoliko sati možemo preći od mora do planine i koliko smo vezani za svoj dom. Vratila sam se sa još većom zahvalnošću prema Crnoj Gori i sa osjećajem da sada mnogo bolje razumijem šta znači pripadati jednom mjestu.
CdM: Kao studentkinja psihologije, sigurno si tokom ovog iskustva mnogo pažnje posvećivala emocijama i ljudima. Kako je izgledala tvoja unutrašnja borba između očekivanja, želje za uspjehom i trenutka kada si shvatila da se vraćaš bez plasmana kojem si se nadala? I šta si kao Maša, a ne kao mis Crne Gore, naučila o sebi?
VUKIĆEVIĆ: Naravno da je postojala želja za što boljim rezultatom. Kada uložiš toliko vremena, rada i emocija, normalno je da želiš da se to prepozna i kroz plasman. Ali nijesam željela da dozvolim da jedan rezultat odredi vrijednost čitavog iskustva. Kao studentkinji psihologije bilo mi je posebno zanimljivo da posmatram koliko očekivanja mogu da utiču na čovjeka i koliko je važno znati odvojiti rezultat od sopstvene vrijednosti. Kao Maša, naučila sam da sam mnogo prilagodljivija i snažnija nego što sam mislila, da mogu da budem hiljadama kilometara od svega poznatog i da ostanem svoja. Možda nijesam donijela plasman kojem sam se nadala, ali sam se vratila sa mnogo jasnijom slikom o sebi.
CdM: Pobjednica izbora za mis svijeta, Džoheiri Mola Dominges iz Dominikanske Republike, ponijela je krunu. Ti si tokom mjesec dana imala priliku da upoznaš djevojke iza titula, haljina i reflektora. Kakav je bio tvoj odnos sa pobjednicom i šta je, po tvom mišljenju, presudilo da baš ona osvoji svjetsku krunu?
VUKIĆEVIĆ: Tokom mjesec dana vrlo brzo prestanete jedna drugu da posmatrate samo kroz lente i titule. Iza svega toga su djevojke sa svojim pričama, ambicijama, nesigurnostima i razlozima zbog kojih su došle na mis svijeta. Sa pobjednicom sam imala lijep i korektan odnos, kao i sa ostalim djevojkama. Mislim da na ovakvom takmičenju ne presuđuje samo jedan trenutak ili samo fizička ljepota. Posmatra se kompletna osoba – način na koji komunicira, kako predstavlja svoju zemlju, kako se ponaša i kakvu poruku nosi. Na kraju je odluka žirija bila da upravo ona najbolje predstavlja ono što mis svijeta u tom trenutku traži i to poštujem.
Objava koju deli Sanja Bobar (@sanjabobar_couture)
CdM: Kada danas zatvoriš oči i vratiš se mislima u Vijetnam, šta prvo vidiš: svjetla velike svjetske scene, zastavu Crne Gore, poruke podrške koje si čitala na telefonu ili trenutak povratka kući? Koja će slika, po tvom osjećaju, ostati sa tobom cijelog života?
VUKIĆEVIĆ: Vjerovatno bih prvo vidjela ime Crne Gore na svojoj lenti. Mnogo je velikih scena, reflektora, haljina i događaja koji ostanu u sjećanju, ali osjećaj kada vidiš ime svoje zemlje tako daleko od kuće teško je opisati. Ipak, postoji još jedna slika koja će mi vjerovatno ostati jednako snažna – povratak kući. Poslije mjesec dana intenzivnog programa, hiljada kilometara i potpuno drugačijeg svijeta, vratiti se svojim ljudima imalo je posebnu težinu. Tada sam zapravo shvatila da se nijesam vratila praznih ruku. Vratila sam se sa iskustvom, uspomenama i ljudima koje sam upoznala, ali prije svega sa saznanjem koliko je ljudi kod kuće bilo uz mene. To je osjećaj koji ću, vjerujem, nositi cijelog života.
CdM: Nakon iskustva koje te je, kako kažeš, promijenilo i pomoglo ti da još bolje shvatiš odakle dolaziš – šta slijedi? Gdje vidiš Mašu u narednom periodu i na koji način želiš da spojiš ljubav prema psihologiji, javnom angažmanu i iskustvo koje si stekla predstavljajući Crnu Goru na svjetskoj sceni?
VUKIĆEVIĆ: Mis svijeta za mene nije kraj jedne priče, već iskustvo iz kojeg želim da izgradim nešto dalje. Prije svega želim da nastavim svoje obrazovanje i razvoj u psihologiji, jer je to oblast u kojoj zaista vidim svoju budućnost. Istovremeno, ovo iskustvo mi je pokazalo koliko javna vidljivost može imati smisla kada je iskoristiš da govoriš o temama koje su važne. Želim da nastavim da razvijam svoj projekat “Open Hearts, Open Minds” i da kroz njega govorim o mentalnom zdravlju različitih generacija, rušenju stigme i važnosti otvorenog razgovora. Voljela bih da u narednom periodu spojim psihologiju, javni angažman i iskustvo koje sam stekla predstavljajući Crnu Goru. Jer lenta i kruna imaju svoje trajanje, ali ono što uradimo sa glasom, iskustvom i prilikama koje smo dobili može da ostavi trag mnogo duže.
