Investiranje u medijsku pismenost djece nije opcija, već društveni imperativ, poručio je edukator za bezbjednost djece Bojan Jušković, navodeći da je najjači digitalni štit kritički um, koji zna da prepozna rizik i donese ispravnu odluku.
Autorski tekst Juškovića pod nazivom „Djeca na mreži: kako ih naučiti da budu bezbjedna i medijski pismena?“ napisan je za sajt medijskapismenost.me u okviru programa Agencije za audiovizuelne medijske usluge.
Jušković je kazao da je, u digitalnoj eri, korišćenje interneta i društvenih mreža postalo svakodnevna realnost za djecu i adolescente.
„Gotovo svaka onlajn /online/ platforma koja omogućava interakciju među korisnicima danas se svrstava u kategoriju društvenih mreža. One djeci nude prostor za zabavu, komunikaciju i izražavanje, pa se njihov značaj u životima mladih konstantno povećava“, piše u autorskom tekstu.
Navodi se da istraživanja pokazuju da upotreba društvenih medija može pozitivno uticati na razvoj komunikacijskih i tehničkih vještina, kao i na socijalne veze mladih.
Međutim, kako je rekao Jušković, digitalna stvarnost nosi sa sobom i niz izazova i rizika, posebno imajući u vidu ograničenu sposobnost djece da samostalno prepoznaju opasnosti i donesu zrele odluke.
Kako je kazao, dječja radoznalost, nedostatak iskustva, emocionalna impulsivnost i snažan uticaj vršnjaka čine ih posebno ranjivima u onlajn prostoru.
„Neprimjereni sadržaji, digitalno nasilje, seksualna eksploatacija, gubitak privatnosti, kao i pritisak da se na mreži prikazuju „savršeno“ predstavljaju stvarne prijetnje njihovom mentalnom zdravlju i osjećaju sigurnosti“, upozorio je Jušković.
On je naveo da, pored toga, izloženost dezinformacijama i viralnim izazovima, koji ponekad uključuju i rizična ponašanja, ukazuje na potrebu za ozbiljnim i sistemskim pristupom u zaštiti djece.
„Ključno pitanje koje se sve češće postavlja jeste: koliko zaista znamo o tome šta naša djeca rade na internetu i kako ih možemo zaštititi na način koji je istovremeno djelotvoran i razuman?“, navodi se u autorskom tekstu.
Jedan od osnovnih problema, kako je ukazao Jušković, leži u generacijskom jazu.
On je rekao da su djeca „digitalni urođenici“ – rođena u okruženju tehnologije, instinktivno i brzo savladavaju nove aplikacije i platforme.
„Sa druge strane, mnogi roditelji i nastavnici su digitalni imigranti – korisnici koji su se tehnologiji priključili kasnije, često bez dubljeg razumijevanja njenog funkcionisanja i potencijalnih rizika“, piše u autorskom tekstu.
Jušković je istakao da upravo na tom raskršću stupa na scenu medijska pismenost – ne kao luksuz ili dodatna vještina, već kao osnovna životna kompetencija u savremenom društvu.
Medijska pismenost, kako je poručio, ne znači samo tehničku sposobnost korišćenja uređaja.
„Ona podrazumijeva razumijevanje kako mediji funkcionišu, sposobnost kritičkog promišljanja, prepoznavanje dezinformacija, zaštitu privatnosti i odgovorno ponašanje u digitalnom prostoru“, kazao je Jušković.
On je naglasio da efikasna zaštita djece na mreži mora biti više od puke zabrane i kontrole.
Jušković je ukazao da je potreban sveobuhvatan društveni odgovor – sinergija škole, porodice, medija i zakonodavnih tijela.
„Školski sistemi bi trebalo da integrišu medijsku i digitalnu pismenost u redovnu nastavu, kroz konkretne sadržaje i praktične radionice“, poručio je Jušković.
On je kazao da nastavnici, kao ključni akteri u obrazovanju, moraju biti adekvatno obučeni kako bi mogli pomoći djeci da razviju kritički odnos prema onome što vide i dijele onlajn.
Kako je rekao Jušković, porodica, sa druge strane, ima ulogu primarnog i najvažnijeg faktora u oblikovanju digitalne kulture djece.
On je istakao da bi roditelji trebalo da grade odnos povjerenja sa djecom, da otvoreno razgovaraju o njihovim onlajn iskustvima, bez osuđivanja i prijetnji.
„Pitanje koje se često postavlja jeste – mogu li tehnička rješenja (na primjer aplikacije za roditeljsku kontrolu) pomoći u zaštiti djece? Odgovor je – djelimično“, navodi se u autorskom tekstu.
Jušković je rekao da tehnička rješenja, iako mogu pružiti određeni nivo nadzora i zaštite, nikako ne smiju biti zamjena za razgovor, edukaciju i povjerenje.
Prema njegovim riječima, najefikasniji alat zaštite nije tehnologija, već znanje koje se djeci prenosi.
Djeca, kako je istakao Jušković, treba da znaju zašto je važno zaštititi lične podatke, kako da prepoznaju manipulaciju i kome mogu da se obrate ako se osjećaju ugroženo.
„Ove vještine ne dolaze same od sebe, one se uče i njeguju. Uloga odraslih nije da budu nadzornici, već vodiči kroz složen digitalni svijet“, piše u autorskom tekstu.
Kako se navodi, kroz edukaciju, zajedničko učenje i otvorenu komunikaciju, djeca stiču neophodne alate da budu bezbjedna, a istovremeno slobodna da istražuju, stvaraju i rastu.
„U vremenu u kojem informacije putuju brže nego ikada prije, a digitalne granice su sve nevidljivije, investiranje u medijsku pismenost djece nije opcija – to je društveni imperativ“, istakao je Jušković.
On je naglasio da se djeci, ukoliko želimo da budu sigurni, odgovorni i samosvjesni digitalni građani, mora ponuditi više od zabrana i aplikacija.
„Moramo im dati znanje, jer najjači digitalni štit nije filter, firewall ili lozinka, već kritički um koji zna da prepozna rizik i donese ispravnu odluku“, poručio je Jušković.
