Knjiga „Ludi kralj“ Željka Ivanovića, izdanje „Lagune“, predstavljena je nedavno u Beogradu, u okviru manifestacije „Noć knjige“. Već deceniju i po Ivanović piše u podgoričkim “Vijestima” kolumnu “ Lovac na zmajeve „. Pod tim naslovom je 2017. objavio prvu knjigu izabranih kolumni. Ivanović je poznato i cijenjeno novinarsko ime, ne samo u Crnoj Gori, već u cijelom regionu, a „Ludi kralj“ je njegov prvi dramski tekst.
Nije prvi novinar koji je, iako sa malim zakašnjenjem, odlučio da uđe u spisateljske vode, kaže u razgovoru za Nova.rs Željko Ivanović.
„Sigurno je da bez novinarstva ne bi bilo ni ovog literarnog izleta. Intezivno pisanje za ‘Vijesti’ u dužem periodu me je dovelo do tačke kada sam, s jedne strane, shvatio da junake mojih kolumni mogu možda efektnije i slikovitije da opišem kroz dramsku formu nego novinsku kolumnu, a, s druge strane, vremenom mi je unapređivalo tehniku, stil, raspirivalo maštu… Zbog svega toga sam zahvalan novinarstvu na lijepoj avanturi, istraživanju, učenju, otkrivanju, prepoznavanju, nerviranju, ushićenju, ljutnji, radosti, i svemu ostalom što mi je pisanje ovakvog teksta donijelo“.
Vaš dramski tekst je neka vrsta mračne satire koja se bavi slikom Crne Gore u posljednjih nekoliko decenija. Kakva je ta slika?
„Ne bih rekao da se tekst bavi samo Crnom Gorom. To mi nije bila namjera. Nadam se da se podjednako odnosi i na Srbiju, region, mnoge zemlje u svijetu, prije svih one u kojima godinama ili decenijama vladaju isti ljudi, ili takozvani hibridni režimi. Korupcija je endemska pojava u svim autokratskim društvima a nepravda njihova najveća tekovina. Vjerujem da bi neki čitalac iz Rusije ili Turske, Saudijske Arabije ili Kine, lako razumio ovaj tekst, jer opisuje stvarnost i ambijent u kome i oni žive“.
Knjiga se zove „Ludi kralj“. Jasna asocijacija ili ne?
„Baš nije jasna…’Ludi kralj’ je više priča o društvu, mentalitetu, kukavičluku, licemjerju, nego o bilo kom konkretnom pojedincu. Ako govorimo o asocijacijama onda u istoriji imate sijaset kraljeva koje su se smatrali ili nazivali ludim. Od Vilijama osvajača iz 11. vijeka, koji je bio uzor za lika Aegona u ‘Gospodaru prstenova’, do Džordža Trećeg, engleskog kralja s kraja 18. vijeka, koji je stvarno poludio kada je izgubio američke kolonije. Ali, pošto ovo nije novinarski već dramski tekst, svaka sličnost sa stvarnim licima i događajima je slučajna. Ovo je tragikomična priča o udesu jednog društva koje je u određenom istorijskom trenutku izabralo autokratiju i bandu umjesto demokratije i odgovorne elite“.
Psihijatrijska klinika nije slučajno izabrana kao mjesto radnje. Da li su ove naše države poslednjih decenija postale „ludnice“?
„Svaka psihijatrijska klinika je mjesto gdje dolaze ili završavaju oni kojima je sudbina ili slučaj nabacio na leđa previše tereta, koji ne mogu da ponesu. Na sličan način vidim sve ove naše zemlje poslije tri decenije pogrešne tradicije – kao zajednice jedinki koje su platile i još uvijek plaćaju visoku cijenu pogrešnih izbora i naivnih vjerovanja. Lud, zbunjen, normalan – sve je relativno, tako da je radnja smještena u ludnici a likovi su sto odsto normalni, što znači da je nezahvalno tvrditi gdje je bolje i ko je luđi. Ili normalniji“.
Kakva je Crna Gora danas nakon promjene vlasti. Da li ste optimista?
„Otkačena… Baš mi se sviđa. Borili više od tri decenije da nijedna stranka nema monopol i apsolutnu vlast, da nijedan pojedinac nije svemoćan i nedodirljiv. Neka živi demokratija. Iako, posebno ljudima sa strane, situacija na momente izgleda haotično, sve je to proces ozdravljenja, kao kad čovjek poslije saobraćajnog udesa izađe iz višegodišnje kome, pa počne da uči ponovo da hoda, govori, komunicira. Mislim da su građani i građanke Crne Gore u velikom broju osjetili slobodu i da je više nikada neće ispustiti. Odnosno predati u ruke lažnih vođa i patriota“.
List „Vijesti“ je preživio kao opozicioni list svih godina tokom vladavine Đukanovića. Kako ste opstali i koji su bili najteži trenuci?
„‘Vijesti’ nikad nisu bile opozicioni medij, već profesionalni, nezavisni. Zovite to kako hoćete. Zato smo konstantno imali nerazumijevanje i sa vlastima, ali i sa opozicijom. Naravno, mnogo je pogubnije po slobodu medija bilo nerazumijevanje vlasti jer ona zloupotrebljava moć i kontrolu nad institucijama da nas progoni, maltretira, guši i pokušava da uništi. Ali, zahvaljujući publici, koja je ne malim dijelom glasala godinama za istu tu vlast, preživjeli smo, jer su željeli da čuju objektivnu i profesionalnu informaciju i priču, a ne propagandnu laž koju su im servirali režimski mediji. Ako ste ubijeđeni da radite pravu stvar, zasnovanu na principima i profesionalnim standardima, onda nema te sile, makar bila i tako zastrašujuća kao Demokratska partija socijalista, koja može da vas uništi. Na kraju se ipak pokaže da je pravda, ili u našem slučaju istina, spora ali dostižna“.
Ponekad se komentariše da je u Crnoj Gori nacionalni identitet često promjenljiva kategorija, da su isti ljudi čas Crnogorci, čas Srbi… Ima li istine u tome?
„Nema. Jedina istina jeste da u Crnoj Gori postoji fenomen dvostrukog identiteta, i po tome nismo jedinstveni. Mislim da to nije problem, još manje slabost ili sramota Crne Gore, već njen kvalitet i ljepota. Što više različitosti, to veće bogatstvo. Naravno, ako ljudi u najvećem broju to shvate i prihvate kao način života. Ne samo nacionalnu već i svaku drugu različitost“.
Kako vam izgleda Vučićeva Srbija?
„Kao Đukanovićeva Crna Gora. Udruženi zločinački poduhvat fasadnih institucija i stvarne mafije, korumpiranih političara, javnih službenika, kontroverznih biznismena i sramotnih izdavača i vlasnika takozvanih medija. Uključujući i takozvani Javni servis, čiji su osnivač građani, a glavni urednik vođa“.
Najavili ste da već radite na novom dramskom tekstu, i da će to biti jednočinka, inspirisana Havelovim stvaralaštvom…
„Sjajne su sve njegove jednočinke. Sa dva ili tri lika i neočekivanim krajem, gdje nema pobjednika i poraženog. Na neki način te njegove jednočinke su za mene kao čitaoca najiskrenije suočavanje pisca sa samim sobom, sopstvenim idealima i principima. To mi se sviđa i zato bih volio da nešto slično sledeće napišem“.
