Ona je potom podsjetila na 2010. godinu i opisala tok kako je došlo do političkog kompomisa u vezi sa nazivom tog predmeta, ali i o obavezi koju je tadašnja vlast preuzela na sebe, a koja do današnjeg dana nije ispunjena.
Kako je ocijenila Ilinčić, taj rogobatni naziv bio je rezultat političkog kompromisa iz 2010. godine.
„Uoči početka školske 2010/11. godine tadašnje Ministarstvo prosvjete obavijestilo je škole da će se nastavni predmet Maternji jezik i književnost ubuduće nazivati Crnogorski jezik, a da su u skladu s tim već odštampani odgovarajući udžbenici. Takva odluka izazvala je opravdan revolt dijela javnosti, a posebno roditelja učenika kojima je srpski maternji jezik, jer je njome najbrojnija jezička zajednica u Crnoj Gori dovedena u neravnopravan položaj“, kazala je Ilinčić.
Ona je potom ukazala na to da su tada gotovo preko noći, srpska, ali i bošnjačka i hrvatska djeca suočena su s uskraćivanjem mogućnosti da se školuju na svom maternjem jeziku.
„Umjesto da se ovo pitanje riješi u skladu sa ustavnim pravima i obrazovnim potrebama djece, ono je postalo predmet političkog nadgornjavanja“, poručila je Ilinčić.
Ona je navela da su tadašnji parlamentarni predstavnici srpskog naroda i predsjednik Vlade Igor Lukšić postigli su dogovor da se predmet preimenuje u Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost, ali i da je tada bilo dogovoreno je i formiranje komisije koja je trebalo da izradi program i plan izučavanja ovog predmeta, a da je konsezus postignut i oko toga da se do tog momenta koriste postojeći udžbenici za predmet Maternji jezik i književnost, a škole su bile dužne da ih obezbijede svakom učeniku koji ih zatraži.
„Međutim, odluka se u praksi nije dosljedno sprovodila. Brojni roditelji i učenici nailazili su na prepreke prilikom nabavke udžbenika na kojima je pisalo ‘Maternji jezik’. Umjesto jasnog i sistemskog rješenja, pitanje jezika ostavljeno je da godinama tinja između političkih odluka, administrativnih procedura i prakse u školama“, napomenula je Ilinčić.
„A komisija koja je trebalo da pripremi novi program? Njeni rezultati, nakon toliko godina, ostaju gotovo nevidljivi. Pitanje je opravdano: ‘šta se dogodilo sa komisijom, njenim radom i zaključcima?’ Ako je postojala obaveza da se ovaj problem sistemski riješi, zašto do danas nemamo jasno, stručno i dugoročno rješenje?“, dodala je.
Ona je predočila da poseban problem predstavlja praksa u kojoj se sve što nije normirano u važećem programu i udžbenicima crnogorskog jezika nerijetko tretira kao „pogrešno“.
„Tako se u učeničkim sveskama mogu naći ispravke poput ‘nisam’ u ‘nijesam’ ili’predlog’ u ‘prijedlog’, iako je riječ o oblicima koji imaju svoje mjesto u srpskom jezičkom standardu“, naglasila je Ilinčić.
„I svi ćute.
Ćute nastavnici, Ministarstvo prosvjete, Zavod za školstvo, Nacionalni savjet za obrazovanje, roditelji i institucije koje su bile dužne da obezbijede jednak tretman djece i njihovih maternjih jezika“, poručila je Ilinčić.
Ona je istakla da je o statusu srpskog jezika u obrazovnom procesu i radu nadležnih tijela u parlamentu je, u kontinuitetu, govorila prvenstveno Nova srpska demokratija, kao dio tadašnjeg Demokratskog fronta.
„Ipak, s vremenom je ovo pitanje potisnuto na margine javnosti, dok je istovremeno sve očiglednija bila težnja da se smanji prostor za izučavanje srpskog jezika, književnosti, istorije i kulture“, ocijenila je.
„Danas se, zato, ne možemo čuditi što u pojedinim udžbenicima Poznavanja društva nema dovoljno prostora za istoriju, kulturu i identitet srpskog naroda u Crnoj Gori. Ako djecu godinama učimo da njihov jezik treba preimenovati, da njihove jezičke osobenosti treba ispravljati i da njihova književna i kulturna tradicija treba da bude manje vidljiva u obrazovnom sistemu, onda posljedice takve politike postaju sasvim predvidljive.
Obrazovanje ne smije biti sredstvo za preoblikovanje identiteta djece prema dnevnim političkim potrebama. Škola mora biti mjesto u kojem će svako dijete imati pravo da uči svoj jezik, književnost, istoriju i kulturu, uz poštovanje drugih“, navela je Ilinčić.
„Zato je krajnje vrijeme da se ovo pitanje otvori stručno, javno i bez političkog straha. Potrebno je preispitati nastavne programe i udžbenike, jasno utvrditi status i obim izučavanja srpskog jezika i književnosti, te obezbijediti ravnopravnost svih jezičkih i kulturnih tradicija koje čine Crnu Goru.
Jer, ako se odreknemo prava djece da upoznaju sopstveni jezik, književnost, istoriju i kulturu, nećemo dobiti bolje obrazovanje – već siromašnije“, zaključila je Ilinčić.
