Zahvaljujući porodici pokojnog Branka Savovog Radulovića iz Komana, koja je sačuvala izvorni rukopis i poklonila ga Fondaciji “Sula Radov”, u prilici smo prirediti i objaviti do sada neobljavljivani tekst prof. dr Novaka Kilibarde posvećen Suli Radovom – Kostadinu Raduloviću (1790 – 1872). Tekst koji je napisan, kako se procjenjuje, prije više od dvije decenije, većim dijelom je urađen na klasičnoj pisaćoj mašini, a pojedini djelovi su od strane autora mijenjani ili dodavani u rukopisu. Vrijednost ovog teksta, koji se posthumno objavljuje uz saglasnost profesora Filipa Jovanovskog – unuka profesora Kilibarde, sadržana je u činjenici da je profesor Kilibarda precizno anticipirao sve segmente Sulinog djelovanja i bivstvovanja, kao i sve kulturološko-istorijske momente Crne Gore tog vremena. Ovaj tekst – besjeda o Suli, svojom aktuelnošću i preciznošću neupitno i danas zavređuje pažnju i objavljivanje, a priređivač je, čuvajući u potpunosti autentičnost naslova i svih drugih elementata teksta, dodatavnjem podnaslova i korekcija u dijelu naknadnih intervencija u rukopisu profesora Kilibarde, predmetni tekst za čitalačku publiku učinio preglednijim i čitljivijim.
Prof. dr Branislav Radulović
U svim dosadašnjim pisanim osvrtima na narodnog mudraca i moralnog amanetnika Sulu Radova naglašava se da je komanski i katunski prvak iz XIX vijeka bio nepismen čovjek. Zato se valja zapitati – kakva je to Sulina nepismenost i da li je to uopšte nepismenost?
Odmah odgovaram na pitanje koje sam postavio. Sula Radov bio je nepismen samo u grafičko – ortografskom, a ne pak u semantičkom značenju. U tom smislu, pomognimo se jednom analogijom. Čovjek bez očnoga vida je slijep, ali slažemo se s Njegošem – “budale su s očima slijepe!” Homer i Filip Višnjić slijepi su u medicinskom kao što je Sula Radov nepismen u grafičko – ortografskom smislu.
Davno se zametnula Sulina semantička pismenost, još od doseljenja Slovena na današnje prostore Crne Gore. Dolaskom svojim, ti naši daleki preci, suočili su se s produktima pisane civilizacije koja je bila procvjetala u antičkoj Grčkoj i ocvjetala u kulturi Rimskog carstva. Tako su se Sloveni na našim prostorima opismenjavali i prije no su naučili alfabet. Nije bitno to što su oni u početku mogli, u Duklji i drugdje, da ruše svetilišta i skulpturu tuđih bogova. I kad su ih rušili, njihova čula doticala je visoka civilizacija čije su bogate ostatke zatekli. Do doseljenja na dukljanske, odnosno zetsko – crnogorske prostore, slovenski selidbenici doživljavali su samo ljepotu prirodnih ritmova, a u novoj postojbini dotaće ih se estetikus duhovne produkcije. A kad kolektivnu svijest zetskih Slovena obujmi hrišćanska vjera, i kad ćirilsko – metodijevska pismenost uhvati korijena, novodoseljenici će krenuti hodom države kojom će da kormilare sukcesivno Vojislavljevići, Balšići , Crnojevići i Petrovići . U tom istorijski organizovanom, mediteransko – evropskom, krvotoku crnogorske države kao limfa će strujati dah više kulture koju su doseljenici zatekli na prostorima koje su naselili. Tako se može govoriti o ubrzanom civilizacijskom zrenju dukljanskih Slovena kojim se izbjegao spori proces prerastanja etnološke naravi u istorijsko – kulturološko tkivo države. Nadomjestio se proces koji bi se nesumnjivo sporo odvijao da je u trenutku naseljavanja odabrana zemlja bila u istorijskom smislu terra incognita ! Svi duhovni usponi u Crnoj Gori, zvali se oni Vojislavljeva kraljevska insignija, Balšića manastiri na Skadarskom jezeru, Obodska štamparija, Poslanice Petra I , “Gorski vijenac”, zakonici Knjaževine Crne Gore, Petar Lubarda ili Risto Stijović , utkali su u sebe i predslovensku kulturu crnogorskih prostora.
Međutim, sticajem istorijskih i socijalnih prilika, bolje reći neprilika, samo elitniji krugovi crnogorskog naroda znaće da besjede s knjigom i da produkuju knjigu. Upravo, pismenost je usmjeravala narodno biće Crnogoraca kao što nervni sistem usmjerava ljudski organizam, ali umijeće pismenosti neće obuhvatiti svo tkivo kroz koje prolaze nervi pisane civilizacije. Ni naše tijelo nije svo od nerava, njega nervni sistem samo usmjerava! Prema tome, između doslovne nepismenosti koja je pratila Slovene na selidbenom putu, i grafičke nepismenosti crnogorskih plemenika u doba Sule Radova – odista je astronomska daljina!
Nije slučajno što su se u Crnoj Gori lako uspostavljale dinastije i u najtežim vremenima – Balšići, Crnojevići, Petrovići. Svaki crnogorski feniks uskrsavao je iz istorijijsko – kulturološkog pepela najstarije slovenske države na Balkanu. Narodi bez sopstvenih temelja države i kulture mogu da ojačaju, da moćno vladaju i silne prostore zauzimaju! Ali njima je u principu kratak vijek, njima je osigurano utrnuće na mapi istorijskih naroda. Atila je bio mnogo osvojio, ali iza sebe nije ništa ostavio zato što na osvojene prostore ništa nije ni donio! Nijedan narod koji se bio domogao rezultata grčko-rimske civilizacije nije otišao Atilinim tragom. Takvi narodi doživljavaju tragiku ropstva i razaranja, ali na kraju oni vaskrsnu iz životvornog pepela svoje državne i kulturne prošlosti.
Na tračnicama takvih događaja Crna Gora je imala prednost u prostorno maloj teritoriji. Četvoronahijska Crna Gora koju su predvodili mitropoliti Petrovići. Na neki način ona tom prednošću podsjeća na Periklovu Atinu. Perikle je doslovno poznavao sve viđenije građane svoje države, to je bilo blagotvorno kako za uobličenje kolektivnog duha države i kulture tako i za pojedince koji snagom svoje stvaralačke sposobnosti uobličavaju kolektivno iskustvo. U četvoronahijskoj Crnoj Gori vladike – gospodari mogli su časkom okupiti plemenske i bratstveničke prvake i istom brzinom doturiti svoj glas ili zapovijed u ta bratstva i plemena. Tako crnogorski vladar pored dužnosti prvosvještenika i svjetovnog gospodara imao je ulogu i edukatora. Poslanice Petra I bile su prvenstveno svakodnevna narodna čitanka! Onako mala i siromašna – “sirak tužni bez iđe ikoga”, Crna Gora se ne bi održala na temeljima koje je uspostavila dukljanska država da vladike Petrovići nijesu imali ulogu kolektivnih vaspitača i etičkih usmjerivača svojih podanika. Kletve Petra I, Njegoševi mušketi, Danilova vješala i Nikolini zakoni nijesu mogli održati plemensko – bratstveničku Crnu Goru u abažurima države da nije bilo edukacije s vrha koja je državotvornom mišlju pobjeđivala plemenske i bratstveničke centrifugalne sile.
Najprezentativniji primjer nepismenog plemenika i bratstvenika koji je edukovan normama državotvorne pisane kulture upravo je Sula Radov iz Komana. Nepismenog Sulu pripremila je pisana istorija!
Kad se osmotre anegdote o Suli, njegove izreke i karakteristike koje je dao životnim pojavama, lako se konstatuje da je on samo praktično primjenjivao istorijsko, etičko i estetičko iskustvo crnogorskog naroda koje su pisano najsrećnije uobličili Petar I u poslanicama i Njegoš u “Gorskom vijencu” i “Šćepanu Malom”. Riječju, na primjeru plemenskog sudije i narodnog mudraca Sule Radova vidi se blagotvornost pisanog saobraćaja između pismenih mitropolita i nepismenih plemenika! Bezmalo, moglo bi se reći da između pismenog i nepismenog Crnogorca nije bilo obrazovne razlike osim raspoznavanja slova. Razumije se, trebalo je imati umno razviće Sule Radova da bi se nepismenost mogla barabariti s pismenošću! Tu mogućnost najbolje je prikazao isti Sula. Anegdota ovako kazuje:
Oko Njegoša u odžakliji sjede Crnogorci, slušaju “Gorski vijenac” i razgovaraju. Njegoš će zaučiniti:
Čini mi se, Sula, da umom i bistrinom ne ustupaš nikome osim meni!
Samo tri rabote, Gospodaru, ne čini pa neću ni tebi!
A koje tri, Sula?
Prvo, ti si gospodar, a ja kapetan, drugo – ne idi dalje od Krsca, i treće – ne uzimaj pero u ruku!
Dakle, norme države i više kulture koje su u plemensko – bratstveničku i nepismenu Crnu Goru servirali crnogorski mitropoliti, osobito Petar I i Petar II, mogli su produktivno koristiti plemenici koji su imali dobru pamet i prijemčiv duh da prihvataju poruke koje objektivno nijesu analogne plemensko – bratstveničkim uzusima što su se učvrstili od pada Zete pod Turke do mitropolitskog ustoličenja Danila Petrovića . Razumije se, prijemčivost toga duha imala je, i pored tih uzusa, oslonište u tradiciji koja prenosi mentalnu konstelaciju Crnogoraca od formiranja dukljansko – zetske države pa nadalje. Bez te tradicije nije mogao nastati Sula Radov da konstruktivno prima poruke poslanica Petra I i Njegoševih književnih djela. Sulino oponiranje uspostavljanja knjaževstva, što će ga koštati kapetanstva, nije ništa drugo no strah od pojednostavljenja položaja crnogorskog gospodara. Sula je bio plemenski prvak za vrijeme dvojice najpametnijih i najpismenijih crnogorskih vladara, znao je mudrac da su Crnogorci navikli na gospodare s trostrukim autoritetom. Zaista, Petrovići nijesu mogli održati Crnu Goru bez duhovnih odličnika koje reprezentuje Sula Radov. Svi koji su pisali o Suli Radovu zapitali su se je li sva mudrost koja se pripisuje njemu izvorno Sulina. Smatram da je to pitanje u priličnoj mjeri suvišno, iako u akademskom smislu ono ima statiku. Naime, narodni mudrac, kao i narodni pjesnik, srazmjerno je sinteza kolektivne pameti i stvaralac. I “Gorski vijenac” isplovio je iz usmene tradicije, iz nje je snagom svoje filozofsko – pjesničke ličnosti Njegoš izvio dramski spjev kao što je Marko Kraljević iz suve drenovine iscijedio kapi vode! Trebalo je imati Njegoševu pjesničku i Markovu fizičku snagu pa se ponijeti s tradicijom i drenovinom. Ti materijali su svakome dostupni, samo odabrani s njima izlaze na kraj! Isto tako, Sula Radov je s posebnom snagom upotrebljavao narodno iskustvo i mitropolitsku državničko – etičku edukaciju, upotrebljavao je materijal koji se svakome nudi, ali svak nije bio Sula!
Postoje duhovne reference internacionalne upotrebljivosti koje opslužuju narode i vremena. Traganje za njihovim izvorištima bilo bi zametno koliko i traganje za pojavom čovjeka! Sistemom pozitivističke pedanterije moglo bi se dokazivati da je malo što originalno poslije starih Grka i Rimljana. Arhetipovi i internacionalni motivi su opšteljudsko blago koje prelazi narodne i jezičke granice posredstvom istorijskih događanja kakvi su osvajački put Aleksandra Makedonskoga , seoba naroda, grčka, rimska, vizantijska, krstaška i osmanska osvajanja. To međunarodno iskustvo struji čitavim svijetom, a jezički i etnički ga kodifikuju mudraci bez kojih nije nijedan istorijski narod. Na toj internacionalnoj trasi jedan drugome pružaju ruku Nestor , Ezop , Vuk Dojčević , Nastrudin-hodža i Sula Radov. Kao što dozivaju jedan drugoga pjesnici “Epa o Gilgamešu”, “Okovanog Prometeja”, “Božanstvene komedije”, “Fausta” i “Luče mikrokozma”!
Da bi smo se sačuvali od poslovičnog crnogorskog pretjerivanja kad su u pitanju istorijska i duhovna uzvišenja, treba reći da su Sulinu opštepriznatu popularnost, uz njegovu pamet i moral, pripomogli i događaji koje nije on usmjeravao. Sula je bio glavar kod četvorice gospodara – dvojice mitropolita i dvojice knjaževa. Najstariji ga je gospodar zapazio, najpametniji ga zakapetanio, najljući ga razglavario, najvještiji ga rehabilitovao! Kazna je dovela Sulu do pohabanog džemadana – “dvije rekoh te ovakav džemadan stekoh!” Raskapetanstvo dovelo je Sulu do takvog džemedana, ali je bilo blagotvorno za njegovu popularnost. Rehabilitacija od strane knjaza Nikole nije samo smakla kaznu, no istakla činjenicu da bez Sule ne valja suditi ni pametovati. Potrčni za svojim gospodarom, Crnogorci su otvorili prostore da se Suli prizna solomonska mudrost uočavanja, prosuđivanja i etičnost poslanica Petra I. No, valja još jednom reći da je Sula Radov imao sve vrline da se proglasi glasnogovornikom istorijskog iskustva Crne Gore. Zapostavljajući biblijskog Sulu, vjeruje se u narodu da pojam suliti , što znači – sretati, miriti i poravnavati, izvodi svoje značenje od mudrog i moralnog sudovanja Sule Radova. Takvo priznanje Suli Radovu nije mogao odati ni jedan gospodar. Tu medalju dodjeljuje samo narod. Ona se ne pohranjuje u muzeju starina, tom se medaljom narod služi u svom trajanju. Zato je Sula Radov trajan.
