Predsjednik Univerziteta Mediteran i Atlas grupe, Duško Knežević , izjavio je da je Milu Đukanoviću predsjednik Srbije Aleksandar Vučić zasmetao, jer je svojom pojavom na političkoj sceni preuzeo ulogu regionalnog lidera.
– Afera Skaj drma Crnu Goru jako dugo. Ja sam takođe jedan od junaka te afere, ali, nažalost u lošem kontekstu, da mi se prijeti gde kažu da Đukanović ne može preživjeti Kneževića, Daku Davidovića i Amfilohija. Sada imamo i direktno prozivanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Mislim da je to sve rađeno po nalogu Mila Đukanovića, jer rezultate koje je napravio Vučić u politici, regionalnoj politici, kao i u međunarodnoj politici i ekonomskom razvoju, Đukanović nije mogao da podnese. On je poslije pada Miloševića, kada Srbija nije imala jakog lidera, naučio da je on regionalni lider, gospodar Balkana i da je on glavni, a kada se pojavio Vučić, karte su se izmiješale i sve je postalo drugačije. Poznato je da sve kriminalne klanove u Crnoj Gori kontroliše Milo Đukanović, te otuda i sve ovo. On je navikao na to da je jedini on privilegovan od stranih sila i da je on, takozvani čuvar mira na ovim prostorima. Međutim, naglo pojavljivanje i velika međunarodna uloga Vučića je uticala na to da Đukanović bude u drugom redu, zato je on bio protiv Otvorenog Balkana i svega ostalog, i ostao van igre.
– Svoju poslovnu karijeru sam počeo u Beogradu, tamo sam završio osnovne i magistarske studije, a u Beogradu sam i doktorirao na Pravnom fakultetu. Posjedovao sam dvije banke, osiguravajuću kuću, međutim, kada je počela „euforija“ stvaranja crnogorske države Milo Đukanović me je pozvao i zamolio da dođem, kako bi svojim međunarodnim vezama pomogao da Crna Gora bude nezavisna i evroatlanska, kako je to tada bilo moderno reći. Moram da kažem da sam imao razvijen taj zavičajni romantizam, mnogo više nego što bih ga danas imao i da sam na kraju jako razočaran u sve to što se desilo sa mnom, jer sam otvarao banke, bolnice, Univerzitete, davao stipendije, školovao studente…Pola današnje vlade Crne Gore su naši stipendisti, pa i sadašnji predsednik države. Imao sam jednu viziju nemafijaške Crne Gore, koja bi danas bila evropska i koja bi bila ponos i odskočna daska mladima da idu i da se obrazuju, a da se kasnije sa stečenim znanjem vraćaju u Crnu Goru. Sva ta popularnost je zesmetala nekima, očigledno, a ponajviše Bebi Popoviću, marketinškom strategu Mila Đukanovića u to vrijeme, koji ga je savjetovao da napravi od mene svog Miškovića, kako bi zagarantovao još dva mandata. Propaganda je krenula preko nekog crnogorskog informera, koji su vodili neki ljudi iz Crne Gore, zajedno sa Popovićem. Ja sam osjetio da se tu pojavljuju neki vjetrovi prema meni, koji su, mogu da kažem, bili neprijateljske prirode. Shvatio sam da mi se nešto sprema. Iskreno, nisam očekivao tako užasan napad, da nam se sve blokira, zatvori, jer ako pravimo paralelu sa Miroslavom Miškovićem, njemu nijedna kompanija nije zatvorena. Sve je normalno radilo i dok je on imao taj proces. Kod nas je sve uništeno, dvije banke su stavljene u stečaj, bankrot, imovina se i dalje otima od Atlas grupe i od mene, i eto, to je sada trenutna situacija.
– To je bilo 2017. godine, kada mi je uhapšeno šest vozača, sa optužbom da su mijenjali pare za Demokratski front, prosrpsku koaliciju. Oni su optužili naše vozače da su mijenjali pare za državni udar i da su to, navodno, neke ruske pare koje su došle u Crnu Goru. Ja sam već tada osetio, a imao sam i neke prijatelje koji su me savjetovali, tako da sam počeo da snimam neke razgovore za koje sam mislio da će mi kasnije korisiti. Tako sam i snimio onu čuvenu aferu „koverta“, koja možda i nikada ne bi bila izbačena, da moji vozači nisu optuženi za terorističko udruživanje i pranje novca. Mene je nakon toga pozvao Milivoje Katnić, tadašnji tužilac i rekao da ja samo treba da potpišem da su oni to radili za Demokratski front i da sam ja onda slobodan. Ja sam rekao da to ne mogu, jer to nisam radio za njih. Oni su nakon toga ušli u banke, blokirali sve, ja sam otišao u Srbiju i tu sam bio neko vrijeme. Nažalost, ni tu nisam imao sigurnost, jer su me crnogorski kriminalni klanovi pratili svaki da. Tako sam odlučio da dođem ovde, u Veliku Britaniju, gdje su mi rekli da jedino mogu da me zaštite, jer je Milo Đukanović povezan sa kriminalnim klanovima svuda drugo po svijetu. Nakon objavljivanja afere „koverta“ počeli su oni veliki protesti, to je dovelo, kako su tada rekli, do političkog zemljotresa. Onda su usledile i tri Interpolove potjernice, koje su mi smestili Milo Đukanović i Milivoje Katnić, na koje sam, mogu slobodno da kažem, ponosan, jer neki čuveni narko-dileri imaju samo po jednu. Naravno, Interpol je poslije nekoliko mjeseci odbacio to, jer su ustanovili da su politički motivisane.
– Ponosan sam, prije svega, jer je ta afera pokrenula bunt kod naroda, koji je dugo tinjao. Kasnije je došlo i do čuvenih litija, koje su značile i kraj Đukanovića. Smatram da sam imao i istorijsku ulogu u rušenju njegove vlasti, iako je kasnije bilo ponuda da se pomirimo, ja nisam to želio da prihvatim, znao sam da moram da idem do kraja.
– Nudili su mi da se vratim, da budem 30 dana u pritvoru, da napravim nagodbu, poslije koje će sve da bude u redu, a traženo mi je da prestanem da izbacujem afere koje se vezuju za Đukanovića. Ja to, naravno, nisam želio, izbacio sam nekoliko afera, prva je bila „koverta“, druga „ničija kuća“, treća „prvi milion“. To su sve bili dokazi, koji su bili u zemlji i koji su govorili o kriminalnim aktivnostima Mila Đukanovića i njegove povezanosti sa ilegalnim poslovima. Zapravo, mislim da je glavni problem bio to, kada sam 2014. godine odbio da ta „ničija kuća“ bude na moje ime. Tada je počelo da škripi.
– Smatram da mu je to bila kobna greška. Moram da kažem da je Đukanović imao dobar odnos sa pokojnim Amfilohijem Radovićem i dosta je pomagao crkvi, međutim, on je u svom partijskom programu stavio Crnogorsku crkvu u kongres, što je bilo negatvino tretirano od strane vernika. Posebno je veliki problem ispao kad je donijet Zakon o slobodi vjeroispovesti, gdje je Đukanović svu imovinu SPC htio da konfiskuje. Ta odluka je značila njegov kraj.
– Prva vlada nakon litija, bila je vlada Zdravka Krivokapića, koju je on tada nazvao „vlada 12 apostola“. Mislim da se profesor Krivokapić nije snašao na tom mjestu, jer je bio suviše akademski i po naravi dosta mekan, za jednog lika kao što je Milo Đukanović. Nije potpisao čak ni temeljni ugovor, niti se dešavalo išta za šta su se ljudi borili na ulicama. Što se tiče Dritana Abazovića, on je napravio jednu opasnu igru uz manjinsku podršku DPS. Abazović je bio izuzetno regionalno povezan i on je to želio, dobre odnose sa sivma. On je propagirao brobu protiv mafije, te su za njegovo vrijeme neke udarne pesnice Mila Đukanovića počele da se hapse. Glavna greška mu je bila što je mislio da može da vlada sa tri poslanika, ali i to što je odbio rekonstrukciju vlade, kada je Lekić trebao da bude premijer, a on prvi potpredsjednik.
– Vidjeli ste, oni su se posvađali prije nego što su seli u fotelje, iako su jedan drugom nosili torte i duvali svjećice. Mislim da ni jedan, ni drugi nemaju političkog iskustva u Crnoj Gori, kako ja to volim da kažem, ne znaju balkanske igre. Bili su u inostranstvu, živeli drugim životom i kada su se vratili shvatili su da Crna Gora nije država kakva je bila. Milatovića poznajem bolje i ne smatram da je jaka ličnost, koja bi mogla da se izgradi u jednog jakog lidera koji bi Crnu Goru povukao. On je više činovnik, ima mlak nastup i bavi se nekim stvarima koje nisu toliko bitne.
– Skoro 12 godina je vođen taj proces oko Mila Đukanovića i šverca cigareta. Dosta ljudi je tu pobijeno. Ubijen je njengov savjetnik za bezbjednost, Beli Raspopović, novinar Duško Jovanović, hrvatski novinar Ivo Pukanić… Dosta je tu bilo žrtava iz tog medijskog sveta, koji su pisali o kriminalu. Đukanović je na imunitet uspijevao da se izvuče, ali ta priča je ostala zauvijek. Mislim da ljudi koji danas robijaju za ta ubistva, to nisu učinili, već smatram da je pravi naručilac svega toga neko drugi iz samog vrha ili neko iz okružanja Mila Đukanovića. To dovoljno govori.
