Dijagnoza poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) je mnogima potrebna kako bi oprostili sebi i napokon počeli proces iscjeljenja, a sada je potreban i novi način razgovora o tome
Prijeko je potrebno da pronađemo novi način da pričamo o poremećaju hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD). U proteklih nekoliko godina ušli smo u novo doba svijesti o ADHD-u.
Stereotipna slika nestašnog, hiperaktivnog dječaka blijedi, a medicinski stručnjaci, donosioci odluka i obični ljudi polako počinju da gledaju na dijagnozu kao ozbiljno, često doživotno stanje koje mijenja živote i pogađa veliki broj ljudi.
Dio ovog procesa je retroaktivno otkrivanje mnogih slučajeva kod ljudi koji su kao djeca prošli ispod ljekarskog radara.
Međutim, dok sve veći broj ljudi sklapa sliku i dobija dijagnozu, način na koji razgovaramo o ovom stanju se mijenja.
Umjesto da bude znak teškoća koje predstoje, za mnoge od nas to je nevjerovatna vijest. Potvrda da stvari zaista jesu bile teške kao što smo osjećali, i ne, to nije bila samo lična slabost. Dijagnoza je ono što nam je omogućilo da oprostimo sebi i konačno počnemo sa procesom ozdravljenja.
Zamislite kako bi društvo izgledalo kada bi naše obrazovne institucije, radna mjesta i socijalni sistemi bili dovoljno fleksibilni da se prilagode ljudima čiji mozak funkcioniše drugačije, umjesto što očekuju od pojedinaca da se uklope
Prvi put mi stvaramo snažnu odlučnu zajednicu. Mada, naravno da pričamo o borbama koje donosi stanje, takođe razgovaramo o neutralnim, čak i pozitivnim djelovima ADHD-a. Na primjer, kako široki raspon pažnje može podsticati nevjerovatne ideje, ili, obratno, o blagu skrivenom duboko u rupi “hiperfokusa”.
Počeli smo na sebe da gledamo kao na ADHD ljude, a ne kao na ljude sa ADHD-om i učimo da na razlike u našem mozgu gledamo kao na nešto što suštinski utiče na to ko smo mi.
Ljudi sada postavljaju pitanje: šta ako, kao kultura, o ADHD-u počnemo više da razmišljamo kao o kategoriji uma, a ne samo kao o “problemu”?
Zamislite kako bi društvo izgledalo kada bi naše obrazovne institucije, radna mjesta i socijalni sistemi bili dovoljno fleksibilni da se prilagode ljudima čiji mozak funkcioniše drugačije, umjesto što očekuju od pojedinaca da se uklope.
Da budemo jasni: bolji pristup liječenju, radnom mjestu, pristupačno obrazovanje i podrška države apsolutno su i dalje od suštinske važnosti. Ne kažemo da je nepravilno nazvati ADHD “poremećajem”, već da je to možda samo malo preusko.
Problem je u tome što “medicinsko stanje ADHD” mora smanjiti kvalitet vašeg života – u suprotnom sa zakonske i medicinske tačke gledišta, vi ga nemate. Međutim, nešto u vezi sa tim djeluje nepošteno. To je stav da taj suštinski dio nas koji nas definiše i određuje način na koji funkcionišemo u svijetu može biti definisan isključivo kroz smetnje koje nam uzrokuje.
Dakle, kako da riješimo ove rastuće tenzije između poremećaja i identiteta?
Možda je korijen problema u tome koliki akcenat stavljamo na dijagnostički termin. Naša trenutna definicija ADHD-a je bila namijenjena samo tome da pomogne u utvrđivanju ko bi imao koristi od zakonskog pristupa strogo regulisanim ljekovima i dodatnim uslugama podrške.
Proteklih godina, dosta vremena sam provela pokušavajući da objasnim da moj mozak funkcioniše drugačije od neurotipičnih ljudi u mom životu. Kroz vježbu, smislila sam prilično dobru metaforu. To je kao razlika između hodanja i plovidbe.
Za neurotipične ljude (one bez neurološko razvojnih poremećaja), obavljanje stvari je poput hodanja po tlu. Praktično od rođenja vas uče kako to da radite, i većinom možete da idete pravolinijski. Naravno da postoje usponi i prepreke koje treba da savladate, ali obično možete da ih predvidite, a vaša brzina uglavnom zavisi od toga koliko energije imate. Nije uvijek lako potrčati, ali to je obično u okvirima vaše kontrole.
Ali, makar za mene, obavljanje stvari je više kao da pokušavate da plovite sa malim brodićem na moru. Ako vas nikada nijesu učili kako da plovite, zapravo ste prepušteni na milost i nemilost vjetrova i talasa. Ponekad vas oni guraju naprijed brzinom koja vam oduzima dah, ponekad je voda toliko nemirna da se samo trudite da ostanete na brodu. Možda nikada niste naučili da vaš brod ima jedro, pa godinama veslate protiv talasa, umjesto da ga razvijete.
Međutim, kada jednom naučite navigaciju, možete da radite u sprezi sa okeanom. Možete sebi olakšati put kroz oluje, pronaći struje koje će vas odvesti gdjegod vam je potrebno. Povremeno, putovanje će i dalje biti sporo i teško, ali uz pravu obuku i uz dobar vjetar, možda ćete čak stići do vaše destinacije prije nego oni koji putuju pješke.
Da budemo jasni: bolji pristup liječenju, radnom mjestu, pristupačno obrazovanje i podrška države apsolutno su i dalje od suštinske važnosti. Ne kažemo da je nepravilno nazvati ADHD “poremećajem”, već da je to možda samo malo preusko
Na osnovu mog iskustva u svijetu, ima mnogo ljudi koji imaju “mozgove okeane” poput mene, nezavisno od toga da li ispunjavaju kriterijume zvanične dijagnoze ADHD-a ili ne.
Stoga možda je potrebno da uvedemo drugu, manje medicinsku, riječ u razgovor.
Mislim da bi obrazovni sistemi zaista mogli imati koristi od razgovora sa djecom o tome kakav unutrašnji teren prelaze i od prilagođavanja metoda učenja tome. Vjerovatno bi i odraslim osobama pomogla neka vrsta ne-stigmatizovanog, ne-medicinskog jezika da opišu svoje obrasce produktivnosti.
Jedini problem je u tome što “mozak okean” zvuči malo čudno za moje odrasle uši. Srećom u jeziku već postoji sofisticiranija riječ koju bismo mogli usvojiti: “pelagičan”, što označava pripadanje otvorenom moru.
Zamislite da se ljudi sa različitim varijacijama i nivoima simptoma identifikuju kao “pelagični” i da se okupe kao zajednica oko zajedničkih iskustava koje ovakav tip mozga donosi. Zatim, pored toga, mogli bismo i dalje koristiti pravno/medicinski termin za one od nas koji pate od poremećaja koji utiče na kavlitet života, a koji je često povezan sa pelagizmom: ADHD.
(Što bi, usput budi rečeno, značilo da oni od nas sa poremećajem mogu početi da govore, “Oh, danas imam morsku bolest”. Ja mislim da bi to bilo baš slatko).
Ne znam da li bi dodavanje još jedne oznake odgovaralo potrebama svih, ali mislim da bi kulturna riječ meni zaista pomogla da se uhvatim u koštac sa isprepletenom mrežom mog identiteta i mog poremećaja.
U svijetu u kojem imamo ove dvije različite riječi, da, ja želim da izliječim moj ADHD. Ali to ne znači da ne želim da budem pelagična.
Volim okean u mom mozgu. Poznajem mnogo ljudi koji takođe vole svoje mozgove okeane. Samo nam je potrebna pomoć da naučimo da plovimo, i možda neke tablete za mučninu da nam olakšaju put.
