Gorbačov, koji je preusmerio tok 20. veka, umire u 91

Gorbačov, koji je preusmerio tok 20. veka, umire u 91

Prije nego što se pojavio Mihail Gorbačov, Sovjetski Savez je delovao kao nepokolebljiva supersila u neprestanom antagonizmu prema Sjedinjenim Državama. Serijom reformi koja oduzima dah, Gorbačov je sve to promenio — i ponovo usmerio tok 20. veka.

Pored Ronalda Regana i Margaret Tačer, Gorbačov je bio ključni protagonista u globalnoj drami za koju su mnogi mislili da je nemoguća, a za one koji su je preživeli delovala je gotovo nadrealno.

Pod Gorbačovim, Berlinski zid se srušio, hiljade političkih zatvorenika je oslobođeno, a milioni ljudi koji su poznavali samo komunizam prvi put su osetili pravi ukus slobode. Ali nije bio u stanju da kontroliše snage koje je oslobodio – i na kraju je vodio izgubljenu bitku da spase imperiju koja se raspada.

Gorbačov je preminuo u utorak u moskovskoj bolnici u 91.

Iako malo poznat izvan krugova sovjetologa pre nego što je postao lider 1985. godine, brzo je postao dominantna i harizmatična ličnost na svijetskoj sceni. Mrljasti ljubičasti madež na njegovoj ćelavoj pašti ga je odmah učinio prepoznatljivim, a njegova snaga je bila u oštrom kontrastu sa nedavnom trkom ostarelih i jedva artikulisanih lidera Kremlja.

Njegova vizija da Sovjetski Savez prepravi u humaniju i fleksibilniju zemlju imala je moć epohe. Do 1990. godine dobio je Nobelovu nagradu za svoju „vodeću ulogu“ u okončanju Hladnog rata i smanjenju nuklearnih tenzija.

Ali samo godinu dana kasnije, on je bio tužno i zbunjeno oličenje neuspeha. Zemlja se raspala u njegovim rukama, a kod kuće su ga ismevali, prezirali i sve više odbacivali kao nebitnog.

Njegova moć je beznadežno narušena pokušajem državnog udara protiv njega u avgustu 1991. godine, Gorbačov je proveo svoje poslednje mesece na funkciji posmatrajući kako republika proglašavaju nezavisnost sve dok nije podneo ostavku 25. decembra 1991, a Sovjetski Savez je dan kasnije otišao u zaborav.

Mnoge promjene, uključujući raspad Sovjetskog Saveza, nisu ličile na transformaciju koju je Gorbačov zamislio kada je postao sovjetski lider u martu 1985.

Do kraja svoje vladavine bio je nemoćan da zaustavi vihor koji je posejao. Ipak, Gorbačov je možda imao veći uticaj na drugu polovinu 20. veka od bilo koje druge političke ličnosti.

„Sebe vidim kao čoveka koji je započeo reforme koje su bile neophodne za zemlju i Evropu i svet“, rekao je Gorbačov za Asošijeted pres u intervjuu 1992. ubrzo nakon što je napustio funkciju.

„Često me pitaju, da li bih sve ponovo počeo da moram da ponovim? Da zaista. I sa više upornosti i odlučnosti“, rekao je on.

Rusi su ga krivili za imploziju Sovjetskog Saveza 1991. godine — nekada strašne supersile čija se teritorija raspala na 15 odvojenih nacija.

Njegova kandidatura za predsednika 1996. bila je nacionalna šala, a on je osvojio manje od 1 odsto glasova. Godine 1997. pribegao je pravljenju TV reklame za Pizza Hut da bi zaradio novac za svoju dobrotvornu fondaciju.

Njegovi bivši saveznici su ga napustili i učinili ga žrtvenim jarcem za nevolje zemlje.

„U oglasu bi trebalo da uzme picu, podeli je na 15 kriški kao što je podelio našu zemlju, a zatim da pokaže kako da je ponovo sastavi“, rekao je Anatolij Lukjanov, nekadašnji pristalica Gorbačova.

Gorbačov nikada nije namjeravao da razgradi sovjetski sistem. Želeo je da ga poboljša.

Ubrzo nakon preuzimanja vlasti, započeo je kampanju za okončanje ekonomske i političke stagnacije svoje zemlje, koristeći „glasnost“ ili otvorenost, kako bi pomogao u postizanju svog cilja „perestrojke“ ili restrukturiranja.

U svojim memoarima je rekao da je dugo bio frustriran što u zemlji sa ogromnim prirodnim resursima desetine miliona ljudi žive u siromaštvu.

„Naše društvo je bilo ugušeno u stegu birokratskog komandnog sistema“, napisao je Gorbačov. „Osuđen da služi ideologiji i da nosi težak teret trke u naoružanju, bio je napet do krajnjih granica.

Kada je počeo, jedan potez je doveo do drugog: oslobodio je političke zatvorenike, dozvolio otvorenu debatu i izbore sa više kandidata, dao svojim sunarodnicima slobodu putovanja, zaustavio versko ugnjetavanje, smanjio nuklearne arsenale, uspostavio bliže veze sa Zapadom i nije se opirao pad komunističkih režima u istočnoevropskim satelitskim državama.

Ali sile koje je oslobodio brzo su pobjegle njegovoj kontroli. Dugo potisnute etničke tenzije su se rasplamsale, što je izazvalo ratove i nemire na problematičnim mestima kao što je region južnog Kavkaza. Štrajkovi i radnički nemiri pratili su rast cena i nestašicu robe široke potrošnje.

U jednoj od najnižih tačaka svog mandata, Gorbačov je sankcionisao obračun sa nemirnim baltičkim republikama početkom 1991. Nasilje je okrenulo mnoge intelektualce i reformatore protiv njega.

Konkurentski izbori su takođe proizveli novu grupu populističkih političara koji su doveli u pitanje politiku i autoritet Gorbačova. Glavni među njima bio je njegov bivši štićenik i eventualni neprijatelj, Boris Jeljcin, koji je postao prvi predsjednik Rusije.

„Proces renoviranja ove zemlje i donošenja fundamentalnih promena u međunarodnoj zajednici pokazao se mnogo složenijim nego što se prvobitno očekivalo“, rekao je Gorbačov naciji kada se povukao.

„Ipak, hajde da priznamo ono što je do sada postignuto. Društvo je steklo slobodu; oslobođeno je politički i duhovno. I ovo je najvažnije dostignuće sa kojim se nismo u potpunosti uhvatili u koštac, delom i zato što još uvek nismo naučili kako da koristimo svoju slobodu.”

U Gorbačovljevom detinjstvu bilo je malo toga što bi nagovestilo ključnu ulogu koju će igrati na svetskoj sceni. Na mnogim nivoima, imao je tipično sovjetsko vaspitanje u tipičnom ruskom selu.

Ali to je bilo detinjstvo blagosloveno neobičnim udarcima sreće.

Mihail Sergejevič Gorbačov rođen je 2. marta 1931. godine u selu Privolnoje na jugu Rusije. Oba njegova dede su bili seljaci, predsjednici zadruga i članovi Komunističke partije, kao i njegov otac.

Uprkos sjajnim partijskim akreditivima, Gorbačovljeva porodica nije izašla nepovređena od terora koji je pokrenuo sovjetski diktator Josif Staljin: oba dede su uhapšena i zatvorena zbog navodnih antisovjetskih aktivnosti. Ali, retko u tom periodu, obojica su na kraju oslobođeni.

Godine 1941, kada je Gorbačov imao 10 godina, njegov otac je otišao u rat, zajedno sa većinom drugih muškaraca iz Privolnojea. U međuvremenu, nacisti su se gurali preko zapadnih stepa u svom blickrigu protiv Sovjetskog Saveza. Zauzeli su Privolnoje pet mjeseci. Kada se rat završio, mladi Gorbačov je bio jedan od retkih seoskih dečaka čiji se otac vratio.

Do 15 godina, Gorbačov je pomagao svom ocu da vozi kombajn posle škole i tokom burnih, prašnjavih leta u regionu. Njegov nastup doneo mu je orden Crvene zastave rada, neobično priznanje za 17-godišnjaka.

Ta nagrada i partijsko iskustvo njegovih roditelja pomogli su mu da 1950. godine dobije prijem na najbolji univerzitet u zemlji, Moskovsku državu. Tamo je upoznao svoju suprugu Raisu Maksimovnu Titorenko i pridružio se Komunističkoj partiji.

Nagrada i akreditivi njegove porodice takođe su mu pomogli da prevaziđe sramotu hapšenja njegovih dedova, koja su zanemarena u svetlu njegovog uzornog komunističkog ponašanja.

U svojim memoarima, Gorbačov sebe opisuje kao nekog maverika dok je napredovao kroz partijske redove, ponekad prštajući od kritika sovjetskog sistema i njegovih lidera.

Njegova rana karijera poklopila se sa „odmrzavanjem“ koje je započeo Nikita Hruščov. Kao mladi zvaničnik komunističke propagande, imao je zadatak da lokalnim partijskim aktivistima objasni 20. partijski kongres koji je otkrio represiju nad milionima sovjetskog diktatora Josifa Staljina. Rekao je da ga je prvo dočekala „smrtna tišina“, a zatim neverica.

„Rekli su: „Ne verujemo. Ne može biti. Sada kada je mrtav želite da okrivite Staljina za sve“, rekao je on za AP u intervjuu 2006.

Bio je istinski, iako neortodoksni vernik u socijalizam. Izabran je u moćni partijski Centralni komitet 1971. godine, preuzeo je sovjetsku poljoprivrednu politiku 1978. i postao je punopravni član Politbiroa 1980. godine.

Usput je mogao da putuje na Zapad, u Belgiju, Nemačku, Francusku, Italiju i Kanadu. Ta putovanja su duboko uticala na njegovo razmišljanje, poljuljajući njegovo uverenje u superiornost socijalizma sovjetskog stila.

„Proganjalo me je pitanje: Zašto je kod nas životni standard bio niži nego u drugim razvijenim zemljama?“ prisećao se u svojim memoarima. „Činilo se da naši stari lideri nisu posebno zabrinuti zbog našeg nesumnjivo nižeg životnog standarda, našeg nezadovoljavajućeg načina života i našeg zaostajanja u oblasti naprednih tehnologija.

Ali Gorbačov je morao da sačeka svoj red.

Sovjetski lider Leonid Brežnjev umro je 1982. godine, a nasledila su ga dva druga gerijatrijska lidera: Andropov, Gorbačovljev mentor, i Konstantin Černenko. Tek u martu 1985, kada je Černenko umro, partija je konačno izabrala mlađeg čoveka da vodi državu. Gorbačov je imao 54 godine.

Njegov mandat bio je ispunjen teškim periodima, uključujući loše osmišljenu kampanju protiv alkohola, sovjetsko vojno povlačenje iz Avganistana i nuklearnu katastrofu u Černobilu.

Ali počevši od novembra 1985. godine, Gorbačov je započeo seriju sastanaka na vrhu koji su privukli pažnju sa svetskim liderima, posebno sa predsednicima SAD Ronaldom Reganom i Džordžom Bušom, što je dovelo do neviđenog, dubokog smanjenja američkog i sovjetskog nuklearnog arsenala.

Posle godina gledanja parade hrabrih lidera u Kremlju, zapadni lideri su se praktično onesvestili od šarmantnog, energičnog Gorbačova i njegove elegantne, pametne žene.

Ali percepcije su bile veoma različite kod kuće. Bio je to prvi put od smrti osnivača Sovjetskog Saveza Vladimira Lenjina da je supruga sovjetskog lidera igrala takvu javnu ulogu, a mnogi Rusi su Raisu Gorbačovu smatrali upadljivom i arogantnom.

Iako je ostatak sveta imao koristi od promena koje je napravio Gorbačov, klimava sovjetska ekonomija je propala u tom procesu, donoseći sa sobom ogromne ekonomske poteškoće za 290 miliona ljudi u zemlji.

U poslednjim danima Sovjetskog Saveza, ekonomski pad se ubrzao do strmoglavog klizanja. Hiperinflacija je većini starijih ljudi oduzela životnu ušteđevinu. Fabrike su zatvorene. Formirali su se redovi za hleb — a narodna mržnja prema Gorbačovu i njegovoj ženi je rasla.

Ali par je stekao simpatije u leto 1999. godine, kada je otkriveno da Raisa Gorbačov umire od leukemije. Tokom svojih poslednjih dana, Gorbačov je svakodnevno razgovarala sa televizijskim reporterima, a starinski političar uzvišenog zvuka iznenada je viđen kao emotivni porodični čovek koji se predaje dubokoj tuzi.

Gorbačov je radio u Fondaciji Gorbačov, koju je stvorio da bi se bavio globalnim prioritetima u periodu posle Hladnog rata, i sa fondacijom Zeleni krst, koja je osnovana 1993. kako bi pomogla u negovanju „skladnijeg odnosa između ljudi i životne sredine“.

On je preuzeo kormilo male Ujedinjene socijaldemokratske partije 2000. godine u nadi da bi mogla da popuni vakuum koji je ostavila Komunistička partija, za koju je rekao da nije uspela da se reformiše u modernu levičarsku partiju nakon raspada Sovjetskog Saveza. On je podneo ostavku na mesto predsednika 2004.

Nastavio je da komentariše rusku politiku kao visoki državnik — čak i ako mnogi njegovi sunarodnici više nisu bili zainteresovani za ono što je imao da kaže.

„Kriza u našoj zemlji će se nastaviti još neko vreme, što može dovesti do još većih preokreta“, napisao je Gorbačov u memoarima 1996. „Ali Rusija je nepovratno izabrala put slobode i niko je ne može naterati da se vrati totalitarizmu. ”

Gorbačov je skrenuo između kritika i blagih pohvala ruskom predsedniku Vladimiru Putinu, koji je optužen zbog povlačenja demokratskih dostignuća iz doba Gorbačova i Jeljcina. On je rekao da je Putin učinio mnogo da povrati stabilnost i prestiž Rusiji nakon burne decenije nakon raspada Sovjetskog Saveza.

On je, međutim, protestovao zbog sve većeg ograničenja slobode medija i 2006. godine kupio je jednu od poslednjih ruskih istraživačkih novina, Novu gazetu, sa jednim poslovnim čovekom.

„Trebalo bi — to je jedan od naših ciljeva — da promovišemo kvalitativni razvoj novina u interesu demokratskih vrednosti“, rekao je on, prećutno kritikujući napore Kremlja da dovede Novu gazetu i druge nezavisne medije na peto.

Gorbačov se u svojim 70-im godinama upustio u druge nove oblasti, osvajajući nagrade i pohvale širom sveta. Osvojio je Gremi 2004. zajedno sa bivšim predsednikom SAD Bilom Klintonom i italijanskom glumicom Sofijom Loren za njihov snimak Prokofjevljevog Petra i vuka, a Ujedinjene nacije su ga proglasile šampionom Zemlje 2006. zbog njegovog zalaganja za životnu sredinu.

Imao je ćerku Irinu i dvije unuke.