Šta više, belgijski stručnjak poručuje da želi da njegova ekipa pruži maksimum i sjutra protiv Hajdenhajma upiše 27. pobjedu na 32. utakmici u Bundesligi ove sezone.
Tim Franka Šmita, koji je sa preko 18 godina u timu iz Baden-Virtemberga najdugovječniji trener jednog kluba u istoriji njemačkog fudbala, bori se za opstanak i ima četiri boda manje od ekipe u zoni baraža, Zankt Paulija. Kompani ističe da ne želi ništa da pokloni rivalu i da hoće da vidi karakter kao prošle sedmice, kada je njegov tim gubio 3:0 u Majncu i slavio 4:3.
„Za nas je važno, i to stalno ponavljam, da ništa ne poklanjamo i da uvijek igramo tako. Mislim da smo to pokazali protiv Majnca prošle sedmice, da smo spremni da se borimo i da trpimo bol. Naravno, možda nemamo idealan tok igre, ali kroz mentalitet smo pokazali da smo spremni na sve da sjutra pobijedimo. Istina je, i to razumijem, da kada je utakmica protiv PSŽ-a bila tako intenzivna i kada je uzbuđenje u Minhenu tako veliko zbog revanša, da ja kao trener moram sve da uvjerim da prvo ovu domaću utakmicu moramo odigrati 100 odsto. To je moj zadatak“, rekao je Kompani.
PSŽ i Bajern su oduševili sve ljubitelje fudbala nestvarnom utakmicom na „Parku prinčeva“, gdje je šampion Evrope slavio 5:4. Na pitanje da li će odustati od napadačke igre i biti malo pažljiviji, trener Bavaraca je poručio da ne odustaje od svog stila.
„Kada si dugo u fudbalu, znaš da naravno postoji više načina da se dođe do rezultata, ali treneri biraju način igre jer vjeruju u njega. Vjeruju da odgovara timu i da tako mogu pobijediti. Ništa više od toga. Rekao sam da želim da odigramo bez primljenog gola, ali ono što ne smije da se desi je da izgubimo ono što nas čini jakima. To se desilo na toj utakmici za oba tima“.
Kompani je meč u Parizu gledao sa tribina zbog suspenzije i priznaje da mu to nije prijalo.
„U mojih prvih šest mjeseci kao trenera bilo mi je teško da gledam utakmicu sa strane, jer imaš potpuno drugačiji pogled. Tek kada si na terenu ili čak na tribinama, imaš pravi osjećaj. Ali sada se to promijenilo, pa sa tribina skoro ništa ne vidim i navikao sam na drugačiju perspektivu. Iz nje dobiješ osjećaj gdje je opasnost, gdje su prostori i gdje su mogućnosti. Zato to nisam doživio kao neko uživanje i uradiću sve da se to ne ponovi“, zaključio je 40-godišnjak iz Ukela, predgrađa Brisela.
