Na opelu nevinim žrtvama koje su izgubile život u noći koja je zauvijek promjenila Kočane i ostavila prazne školske klupe, arhiepiskop Stefan uputio je poruku koja tjera suze na lice, ali istovremeno podjseća na suštinu pravoslavne vjere – vjeru u život večni.
Tama bola i tišine spustila se na Kočane, a suze celog naroda slivale su se u jednu rijeku žalosti, u kojoj je odjekivao samo vapaj za onima koji su prerano napustili ovaj svijet. Jedna tragična noć bila je dovoljna da ugasi toliki broj mladih života, da osvane jutro u kojem će školske klupe ostati prazne, a roditelji zauvijek čekati djecu koja se nikada neće vratiti kući.
Na poslednjem ispraćaju nevino postradale Božje djece, arhiepiskop makedonski Stefan, sa dubokom tugom u glasu, uputio je riječi koje su bile istovremeno i opomena i uteha, molba i molitva.
– Zar smo kao narod do sada malo suza prolili, malo crnine nosili i malo grobova iskopali, pa nam je bilo potrebno da doživimo i ovu opštenarodnu tragediju? – zapitao je arhiepiskop, izražavajući bol cijele nacije, koja već predugo strada i plače za svojom djecom.
Ova tragedija, naglasio je, sabrala je narod u jedinstvenoj žalosti. Nikada ranije nije se toliko mladosti opraštalo u istom trenutku, niti je ikada jedna noć bila tako sudbonosna.
– Ko je mogao da pretpostavi da će, nakon zasluženog odmora, u ponedeljak tolike školske i studentske klupe ostati prazne? – kazao je arhiepiskop, dok su njegove riječi odjekivale među okupljenima, dodirujući srca svih koji su došli da upute poslednji pogled, poslednju molitvu, poslednju suzu.
– Pravilno je i opravdano da tugujemo zbog nenadoknadivog gubitka koji nas je zadesio, ali da tugujući ne budemo kao oni koji nemaju nade. Sveta Crkva uči i poučava da samo vjera osvetljava tamu smrti i pokazuje put koji vodi u život vječni. Stoga je za nas, hrišćane, vjera prva i jedina utjeha u ovakvim teškim trenucima rastanka sa svojim najbližima. Pomolimo se Gospodu da nam daruje snage da podnesemo tragediju koja nas je zadesila – rekao je poglavar Makedonske pravoslavne crkve.
U nemoći ljudske utehe, arhiepiskop Stefan ukazao je na jedini izvor istinske nade – Hrista Vaskrslog.
– Za nas koji vjerujemo, utjeha je u Riječi Božjoj i Njegovom spasonosnom djelu. Utjeha nam je u istinitosti Hristovog Vaskrsenja i u vaskrsenju svakoga ko je vjerovao i živio u Hristu.
Tuga je prirodna, bol neizbježan, ali ne smije biti beznadežan, jer je vjera jedina koja osvetljava tamu smrti.
Sabornost u bolu pokazala je snagu makedonskog naroda, koji je i ovoga puta, uprkos gubitku, ostao složan. Proglašeni dani žalosti u više zemalja regiona i Evrope svjedoče o tome da ova tragedija nije samo makedonska, već opšteljudska. Molitve koje su uzneli predstavnici Crkava, izrazi saučešća koji su stigli iz cijelog svijeta – sve to je pokazalo da niko nije sam u ovoj nesreći.
– Makedonija i ovoga puta plače za svojom djecom i ceo naš narod dijeli bol sa najbližima stradalih, jer je gubitak ovih mladih života gubitak za sve nas – rekao je arhiepiskop, prizivajući Gospoda da duši svakog preminulog podari mir i mjesto među pravednicima.
U tome je poslednja molitva, poslednja nada i jedini oslonac za one koji ostaju.
– Pomolimo se i neprestano se molimo da ih Gospod upokoji i da njihove duše nastani među pravednicima, a vama, njihovim roditeljima i bližnjima, da daruje utjehu, smirenje i opravdanu nadu! Amin! Neka im je vječni spomen.
Riječi arhiepiskopa Stefana, prožete bolom i molitvom, ostaju kao svedočanstvo jednog neshvatljivog gubitka, ali i kao putokaz da samo kroz vjeru, kroz zajedništvo u molitvi i pokajanju, možemo naći snagu da nastavimo dalje, noseći u srcu sjećanje na one koji su otišli.
