Namjera podnosilaca predloga rezolucije o Srebrenici je stigmatizacija srpskog naroda. Taj dokument je dio političko-propagandne koncepcije koja osujećuje svaku normalizaciju odnosa na području bivše Jugoslavije. Upravo glavni protagonisti ove rezolucije su ti koji su najviše doprinijeli sabotiranju procesa utvrđivanja istine o događajima sa prostora bivše države i vođenju smislenih rasprava o pravnim, pa i političkim kvalifikacijama tih događaja.
Ovu ocjenu o skarednom tekstu, koji već mjesecima za Generalnu skupštinu UN pripremaju Njemačka i Ruanda, za „Novosti“ iznosi Maja Popović, ministarka pravde. Ona nema nikakvu dilemu:
– Kvalifikacija događaja koji su se odigrali u Srebrenici kao „genocida“ je nedopustiva, netačna, i pravno neprihvatljiva. Posebno se mora imati u vidu da genocidna namera nije postojala, niti je takva namjera ikada dokazana, a što su potvrdili i najveći svjetski stručnjaci, kao što su Efraim Zurof i Jehuda Bauer.
– Kako genocida u Srebrenici nije bilo, ne postoji pravni osnov za reviziju postojeće presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije niti za pokretanje nekog novog postupka pred Međunarodnim sudom pravde ili bilo kojom drugom institucijom.
– Događaji u vezi sa enklavom Srebrenica spadaju u grupu najsloženijih činjeničnih, pravnih, pa i političkih pitanja rata na području bivše Jugoslavije, koje je najviše i zloupotrebljavano. Nacrt rezolucije o Srebrenici se zasniva na političko-propagandnom narativu koji je daleko od stvarnih događaja koji su se odigrali u Podrinju jula 1995. Namjera podnosilaca predloga ove rezolucije je stigmatizacija srpskog naroda i ona je deo političkopropagandne koncepcije koja osujećuje svaku normalizaciju odnosa na području bivše Jugoslavije.
– Predlog rezolucije potpuno iskrivljeno predstavlja kontekst i događaje koji su uslijedili nakon pada Srebrenice. Njime se prikrivaju događaji u vezi sa Srebrenicom od 1992. do 1995. i monstruozni zločini nad srpskim stanovništvom. Predlaganje ove rezolucije posle 30 godina pokušaj je ponovne destabilizacije odnosa u regionu koja može imati nesagledive posledice. Ovo posebno iz razloga što je pravda za srpske žrtve na prostoru bivše Jugoslavije bila nedostižna.
– Tako je, a pod njegovom komandom su upravo u Srebrenici i okolini izvršeni najmonstruozniji zločini prema srpskom civilnom stanovništvu. Sjetimo se i oslobađajuće presude za Antu Gotovinu i ostale optužene za najveći progon civilnog stanovništva posle Drugog svetskog rata u operaciji „Oluja“, odsustvo bilo koje optužnice za operaciju „Bljesak“, oslobađajuće presude za Ramuša Haradinaja za zločine nad srpskim civilima na Kosovu i Metohiji. Zatvaranje očiju za zločine koji su se dogodili nad srpskim stanovništvom ne doprinosi održavanju teško uspostavljenog mira među narodima u regionu.
– Predsjednik Vučić će se sledeće nedelje ponovo boriti u UN za odbranu interesa srpskog naroda, kako bi spriječio da usvajanjem rezolucije cijeli naš narod bude obeležen kao genocidan. On će se boriti nepobitnim dokazima noseći štit istine i nikada neće dopustiti da srpski narod bude nepravedno stigmatizovan.
– Srbija godinama insistira da svi njeni državljani, koji su osuđeni pred Tribunalom za bivšu Jugoslaviju, kaznu zatvora služe u svojoj zemlji. U tim naporima imamo punu podršku predsjednika Vučića. Na svim sednicama Savjeta bezbednosti na kojima su razmatrani izveštaji o saradnji sa Tribunalom Srbija je jasno i nedvosmisleno isticala da će nastaviti da se bori za poštovanje međunarodnog prava, da ozbiljno shvata svoju obavezu da sarađuje sa Tribunalom, ali i zabrinutost što se najviše osuđuju Srbi, dok za zločine nad Srbima gotovo da nije bilo osuđujućih presuda. Takođe, srpske vlasti kontinuirano ukazuju na neljudske uslove u kojima se nalaze Srbi protiv kojih se vode ili su okončani postupci pred Tribunalom. Uslovi u kojima naši državljani služe zatvorske kazne su nehumani zbog užasnog odnosa zatvorskih uprava prema njima i veoma često su im zbog takvog tretmana ugroženi životi. Njima se ne pruža adekvatna ljekarska njega, onemogućava im se pravo na posjetu od strane članova porodica, uskraćuje im se pravo na boravak na otvorenom prostoru u toku dana… Sve su ovo osnovna ljudska prava koja su zagarantovana međunarodnim dokumentima, a u razvijenim državama Zapadne Evrope se našim državljanima ova prava uskraćuju.
– Smatram nedopustivim dugogodišnje neodlučivanje i negativno odlučivanje o molbama osuđenika za puštanje na uslovni otpust, jer nepostupanje Mehanizma po tim molbama ili odbijanje molbi, za njih praktično predstavlja izricanje smrtne kazne, imajući u vidu njihove godine života i zdravstveno stanje, koje je često uzrokovano neadekvatnom ljekarskom njegom.
– Organi Srbije postupaju u skladu sa svojim nadležnostima i odustanka od tog procesa neće biti. Optužnica koja je podignuta u konkretnom slučaju zasnovana je na čvrstim dokazima. Iz tih razloga ta optužnica je i potvrđena od strane suda. Odlučnost Srbije u ispunjavanju svoje međunarodne obaveze koja se sastoji u procesuiranju ratnih zločina još jednom je dokazana i u ovom postupku i u toj odlučnosti će biti istrajna. Hrvatska bi kao članica EU, umesto burnih reakcija povodom ovog postupka, trebalo da doprinese saradnji u konkretnom predmetu i efikasnom procesuiranju ratnih zločina.
– Za osnovni oblik krivičnog dela Nasilje u porodici predloženo je da se pooštri i propiše kazna zatvora u rasponu od šest mjeseci do pet godina umesto kazne zatvora od tri mjeseca do tri godine koja je sada propisana. Predloženo je pooštravanje i propisivanje kazne zatvora u rasponu od jedne do deset godina za krivično djelo nasilje u porodici koje je izvršeno korišćenjem oružja, opasnog oruđa ili drugog sredstva koje je podobno da tijelo teško povredi ili zdravlje teško naruši. Sada je propisana kazna zatvora u rasponu od šest mjeseci do pet godina. Ako je izvršenjem nekog od ovih oblika krivičnog djela Nasilje u porodici nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušavanje zdravlja ili je učinjeno prema maloljetnom licu, predloženo je da bude propisana kazna zatvora od tri do 12 godina. Sada je za ovaj oblik krivičnog djela propisana kazna zatvora u rasponu od dvije do deset godina.
– Kada je riječ o grupi krivičnih dela protiv polne slobode predloženo je da se za sve oblike krivičnih djela – silovanje, obljuba nad nemoćnim licem i detetom može izreći i kazna doživotnog zatvora. Kada je riječ o osnovnom obliku krivičnog djela Nedozvoljene polne radnje predloženo je da se učinilac kazni isključivo kaznom zatvora do tri godine umjesto novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
– U cilju pojačane krivično-pravne zaštite prosvjetnih radnika biće propisano posebno krivično djelo kojim će se sankcionisati napad na zaposlene u obrazovanju.
