Rođena je u uglednoj aristokratskoj porodici u Njemačkoj, a postala je smjerna monahinja Jovana u manastiru Soko Grad kod Ljubovije, u Eparhiji šabačkoj.
– Već tridesetak godina živim u Srbiji, u svojoj duhovnoj otadžbini, u srpskom manastiru Soko – kaže mati Jovana. – Niko me nije ni poprijeko pogledao, iako je moj djed bombardovao Srbe!
– Iako svi znaju da sam, ni kriva ni dužna, potomak njemačkog generala Aleksandra Lera, za protekle tri decenije, koliko sam monahinja, nikada u Srbiji nisam doživjela nikakvu neprijatnost. Niko me nije ni poprijeko pogledao niti mi je uputio bilo kakvu ružnu riječ. Prije bih rekla da osjećam neku dodatnu toplinu i srdačnost u ophođenju, kao da ovaj narod velike duše i srca, na diskretan način želi da kaže: „Ma znamo mi da ti nisi ništa kriva, osjećaj se slobodno. Mi te volimo!“
Ovako je svoju uzbudljivu i čudesnu životnu priču započela za Večernje novosti 2017. godine Sibila Ler, potomak generala Aleksandra Lera. Tada je imala 62 godine.
Rođena je u uglednoj aristokratskoj porodici u Njemačkoj, a danas je smjerna monahinja Jovana u manastiru Soko kod Ljubovije, u Eparhiji šabačkoj.
– Voljom Božjeg promisla ja imam dvije otadžbine: Njemačka je fizička, a Srbija moja duhovna otadžbina – rekla je mati Jovana.
– Kao što je, po istinitim riječima Gospodnjim, duša pretežnija od tijela, tako je mome srcu bliža moja duhovna otadžbina Srbija.
Podijeljena osjećanja o porijeklu dugo su je, kako kaže, pritiskala i saplitala. Sve dok u besjedi patrijarha Pavla u manastiru Svetog Nikole na Sokolu nije čula, za njenu dušu ljekovite, riječi:
Čovjek ne može da bira vrijeme i mjesto u kojem će se roditi i živjeti. Od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi. Ali od njega zavisi kako će u životu postupati: da li kao čovjek ili kao nečovjek. Ma gdje bio i ma gdje živio.
– Tada sam razumjela da čovjek kroz život i vrijeme putuje putevima Božjeg promisla. Rodi se u jednom mjestu, a cijelog života traga za nekim svojim predodređenim mjestom. Ne smiri se dok ga ne pronađe ili dok ono ne prizove njega – ispričala je mati Jovana.
– Rođena sam u staroj i uglednoj njemačkoj aristokratskoj porodici Ler, koja pripada protestantskoj evangelističkoj crkvi. Moj nadležni sveštenik i prvi vjeroučitelj bio je učenik i poštovalac čuvenog pastora Fridriha Grisendorfa iz Evenburga kod Osnabrika, koji je neposredno poslije rata, u maju 1945. godine, izgovorio čuvenu besjedu o Srbima. Od njega sam slušala o jednom narodu koji je u Drugom svjetskom ratu izvojevao najveću pobjedu: pobjedu duše, pobjedu srca i poštovanja, pobjedu mira i hrišćanske ljubavi. Jer, kada je rat završen i kada su pukle logorske žice, na njemačkoj zemlji se našlo 5.000 živih srpskih kostura. Svi su očekivali njihov opravdani gnjev i osvetu, jer su njemački vojnici u njihovoj zemlji ubijali sto Srba za jednog njemačkog vojnika. To se nije desilo. Naprotiv, oni su milovali njemačku djecu, davali im bombone, razgovarali sa Nijemcima kao sa svojom braćom…
Tek tada je, kaže mati Jovana, svima postalo jasno zašto je veliki Gete učio srpski jezik, zašto je s tolikom ljubavlju i poštovanjem primao i podržavao Vuka Karadžića i zašto je Bizmarku posljednja riječ na samrtničkoj postelji bila: „Srbija“.
– Naš pastor nam je govorio o srpskim junačkim epskim pjesmama kao najvećem kulturnom blagu Evrope i svijeta. Često ih je prepričavao i skretao pažnju na to da su one neprevodive i da se jedino mogu razumjeti na srpskom jeziku. Savjetovao nam je da učimo srpski jezik, kako bismo se uvjerili u tu svojevrsnu čaroliju umjetnosti pred čijom se ljepotom do zemlje poklonio vajmarski genije.
Mati Jovana kaže da je to u njoj rodilo želju da upozna „taj mali veliki narod i da se približi njegovom duhu i kulturi“. U manastiru Himelstir kod Hildeshajma prvi put je ušla u pravoslavnu crkvu i prisustvovala svetoj liturgiji, koju je tada služio vladika Lavrentije, tadašnji srpski episkop za Zapadnu Evropu i Australiju.
– To je bio neopisiv i nezaboravan događaj. To je bilo moje duhovno začeće. Moje pravoslavne blagovijesti. Tada sam našla sebe i svoj novi dom – na zemlji i na nebu. I ukoliko bih trebalo da označim najvažnija ili, laički rečeno, najsrećnija tri dana u svom životu, to bi bili: prvi, kada sam prihvatila pravoslavlje kao svoju vjeru. Drugi, kada sam poslije više godina iskušeničkog života primila monaški čin i svoje svjetovno ime Sibila promijenila u monaško Jovana. I treći, kada sam dobila srpsko državljanstvo.
Nikad neću zaboraviti dan kada se, poslije uobičajenih dugih birokratskih procedura, u mojim rukama našla draga srpska lična karta. To mi je bilo uzvišenije nego da sam dobila diplomu Oksforda ili Sorbone. I gle paradoksa! To je bilo u ono vrijeme kada su mnogi u ovoj zemlji sanjali o tome da dobiju njemačku vizu ili pasoš i da odu odavde – sjeća se monahinja.
Mnogi je, kaže, pitaju šta ju je tako snažno privuklo pravoslavlju.
– Na prvom mjestu, ljepota pravoslavne svete liturgije i ostalih svetih bogosluženja. Zatim pravoslavni smisao monaškog postriga, posta i vrlinskog podviga u hrišćanskom životu, ali i pravoslavna umjetnost, ikonopis, drevne freske i pravoslavna duhovna muzika, a iznad svega, ljepota srpske svetosavske duše i lijepih srpskih narodnih običaja. Naročito harizma krsne slave. Ja sam izabrala za svoju krsnu slavu praznik Svetih triju jerarha, 12. februara. Slavim svečano i toržestveno kao prava Srpkinja.
Njena neobična životna sudbina podstakla ju je da se pozabavi odnosima Srba i Nijemaca kroz istoriju.
U Srbiji se, priča monahinja, spominje da je Stefan Nemanja u Nišu dočekao Fridriha Barbarosu na Trećem krstaškom pohodu i da je njemački vojskovođa za trpezom jeo prstima, a Nemanja zlatnim escajgom.
– I to je činjenica. Međutim, malo je poznato ono važnije – da je Barbarosa obolio na tom putu od teške bolesti i da ga je Sveti Sava, tada princ Rastko, iscijelio od bolesti svojom usrdnom molitvom. Veliki srpski vojskovođa Pavle Jurišić Šturm bio je njemačkog porijekla, a slavni srpski komandant Živojin Mišić bio je oženjen Njemicom Lujzom. Nikada, razume se, ne zaboravljam onu drugu, tamnu stranu medalje – velike zločine i krvoprolića koje su njemački okupatorski vojnici u više navrata činili po Srbiji. Stidim se i lijem gorke pokajničke suze i prinosim Gospodu molitve za moje sunarodnike zbog njihovih teških zločina i nedjela – iskrena je mati Jovana.
Gospod ju je, nastavlja mati Jovana, doveo ovdje, u ovu mučeničku i svetu zemlju, po kojoj je vojska njenih predaka rušila gradove i sela, pljačkala i ubijala, činila nezapamćene zločine nad srpskom nejači, sijala strah i smrt, žarila i palila…
– Od tog plamena ostao je sada samo jedan slab plamičak – ja, smerna monahinja Jovana, koja gorim kao kandilo pred ikonom Srbije i prinosim suzne molitve u znak pokajanja za sva sagrešenja njemačkog naroda, koji mi je podario fizičko, trošno ljudsko tijelo, a za napredak, sreću i blagoslov mog divnog srpskog naroda u kojem sam se duhovno rodila, koji mi je podario vječna i neprolazna nebeska blaga.
Svakodnevno blagodarim Gospodu na tom velikom daru, i srpskim svetiteljima i prosvjetiteljima – Svetom Savi i Svetom vladici Nikolaju, čijim me svijetlim primjerima i djelima vode i rukovode u mome duhovnom životu u pravoslavlju. Već tridesetak godina živim u Srbiji, u svojoj duhovnoj otadžbini, u srpskom manastiru Soko, posvećenom Svetom Nikoli. Služim Gospodu i prislužujem, u okviru svojih fizičkih i duhovnih moći, svom duhovnom ocu vladici Lavrentiju. Srela sam veliki broj sveštenika i duhovnih pastira širom svijeta. Želim da posvjedočim da je vladika po svojoj dobroti i plemenitosti svoje hrišćanske duše neuporediv. Uvjerena sam da je on najugledniji i najomiljeniji vladika u cijelom hrišćanskom svijetu.
Jovana, kako kaže, želi da podsjeti njene drage Srbe na jednu osobinu njemačkog naroda kada su u pitanju odnosi prema Srbima i ostalim narodima, koju je tačno uočio Sveti vladika Nikolaj, koji je dobro poznavao duh germanskog plemena.
– Nijemci cijene Srbe, ali ih ne vole. Nijemci ne vole one narode kojima se dive. Tu su, pored Srba, Francuzi i Englezi. A one koje vole – njih preziru. U tu grupu spadaju Hrvati, Bugari, Italijani… Potomci starih tevtonskih ratnika preziru podanički mentalitet fukare. Rusa i Amerikanaca se plaše. Svaka ptica ima svoga kopca – zaključila je mati Jovana.
Ko je bio Aleksandar Ler
Čovjek koji je bombardovao Beograd živio u Pančevu
Aleksandar fon Ler se rodio u rumunskom Banatu, po majci je bio pravoslavac, a malo je poznato da je, prema zvaničnoj biografiji, srednju školu učio i završio u gradu na Tamišu.
Njemački feldmaršal Aleksandar Ler, general-pukovnik Luftvafea, čovjek koji je lično izdao naređenje Vazduhoplovnoj četvrtoj floti da se 6. aprila 1941. godine, prvi put u istoriji, bombarduju civilni ciljevi u glavnom gradu Jugoslavije. Tada je poginulo oko 6.000 Beograđana. Upamćen je po rečenici: „Gađajte im biblioteku, da im se sjeme zatre!“ Takođe je manje poznato da je životno, pa i sudbinski, bio vezan za ove prostore.
U zvaničnoj biografiji Austrijanca Aleksandra fon Lera, s nadimkom Saša, piše nekoliko zanimljivih podataka. Rođen je 20. maja 1885. godine, i to u rumunskom dijelu Banata, u gradu Turnu Severin, od oca Nijemca Fridriha. Sa majčine strane, Ruskinje Katarine Fajman, zapravo je bio pravoslavac, a srednju školu je učio i završio u Pančevu.
Tragom tog podatka, istraživanje različite građe Istorijskog arhiva u Pančevu nije dalo odgovor na pitanje koju je školu Ler u „pančevačkom periodu” pohađao. Njegovog imena nema ni u fondu Mađarske državne muške građanske škole, niti u registrima ovdašnje Gimnazije. Stariji Pančevci jedino su mogli da nagađaju da je početkom 20. vijeka morao živjeti u Donjoj, „njemačkoj” varoši, današnjem centru grada na Tamišu. Na kojoj adresi i sa kim je Ler tu živio, kao i koliko dugo je bio Pančevac, niko ni od istorijske struke ovdje nije pouzdano mogao da kaže.
