U haškom zatvoru smo ilegalno pravili vino, proizveli smo i popili više od 1.200 litara. Slobodan Milošević je svima plaćao račune, a general Ratko Mladić mi je pričao o bijegu…
Ovo je otkrio hrvatski ratni zločinac Valentin Ćorić u knjizi u kojoj opisuje godine provedene u Hagu (uhapšen u aprilu 2004. i prebačen u Sheveningen, osuđen na 16 godina, a iz zatvora je pušten 2019). Knjiga se simbolično zove „In vino libertas“, a za portal Republiku je posebno zanimljivo da je Ćorić bio prvi komšija Slobodana Miloševića jer je njegova ćelija bila prva do ćelije bivšeg predsjednika Srbije.
Prošlog ponedjeljka istekle su sve zabrane vezane za Ćorićevo djelovanje nakon puštanja na slobodu i on je već posle nekoliko dana u Zagrebu promovisao memoarsko delo.
Republika podsjeća, Ćorić je nekadašnji načelnik uprave vojne policije Hrvatskog veća odbrane (HVO) u BiH, a onda i ministar unutrašnjih poslova Herceg-Bosne. Osuđen je na 16 godina nakon višegodišnjeg suđenja zajedno s preostalim pripadnicima takozvane hrvatske šestorke (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković i Berislav Pušić) za zločine protiv civilnog stanovništva tokom rata u BiH.
U knjizi je detaljno opisao ilegalnu proizvodnju vina u ćelijama Sheveningena… S proizvodnjom vina u zatvorskoj ćeliji počeo je, kaže, ubrzo nakon što je u aprilu 2004. stigao u Hag:
– Grožđe koje smo mogli naručiti u zatvorskoj kantini riješilo je osnovno pitanje proizvodnje: nabavku sirovine. Nakon što je grožđe bilo nabavljeno, uslijedilo je njegovo gnječenje i odvajanje peteljki. Za skupljanje smo uzeli zatvorski lonac od osam litara. Lonac je preuzeo ulogu vinske bačve… Uvijek je bio nadohvat ruke, nije bio prevelik, a bio je zgodan za miješanje. Ćelija mi je zamirisala kao da sam u vinskom podrumu.
I tako je u rano ljeto 2004. počela ilegalna proizvodnja vina, na kraju su, kaže Ćorić, proizveli više od 1.200 litara:
– Prolazile su godine našeg robijanja, a s njima i zatvorske berbe. U ilegalnim podrumarskim aktivnostima bili smo sve oprezniji, ali i uporni. Vjerovali smo da tako vraćamo makar malo otete slobode. Nismo pili da bismo ugasili žeđ, nego da utolimo želju za životom izvan tamnice. Strahovi od otkrivanja bili su realni, gubili smo pokoju bitku, međutim, nismo posustajali. U tom dugom razdoblju proizveli smo i popili više od 1.200 litara vina. Zatvorska uprava je posle deset godina saznala šta se događa. U raciji nam je oduzeto više od sto litara vina.
Prvi komšija u zatvoru bio mu je Slobodan Milošević.
– Veći dio vremena Milošević bi stajao izvan ćelije, rado se upuštajući u razgovore sa zatvorenicima, ali i njihovim posjetiocima. On je svima plaćao račune za naručenu hranu – piše Ćorić, napominjući da je boravio u ćeliji tik do njegove.
Prije četiri godine Slavica Đukić Dejanović, dugogodišnja funkcionerka SPS, a trenutno ministarka prosvjete, ispričala je da je Slobodan Milošević mogao da izbjegne odlazak u Hag, ali da to nije želio.
– Milošević nije morao da ode u Hag, postojao je niz scenarija koji su mogli nekadašnjeg predsednika da spasu suđenja u Tribunalu i robije. Bilo je mogućnosti da ode u inostranstvo, da mijenja identitet. Bilo je vrlo različitih ponuda – kazala je ona.
U svojim zatvorskim zapisima Ćorić je cijelo poglavlje posvetio bijegu i hapšenju Ratka Mladića. General se, piše on, uspješno krio punih 15 godina, a „od svih skrovišta najduže se zadržao u malom banatskom mjestu Lazarevu, gdje mu je utočište pružio neki rođak“.
