Turska neće postati članica Evropske unije 2024. godine, jer proces pridruživanja EU traje godinama, a ne satima, izjavio je portparol Evropske unije Peter Stano i dodao da „EU još nije spremna da Turskoj dodeli čak ni bezvizni režim“.
Osim što bi poruka mogla da razljuti Turke, vjerovatno su se zagrcnuli i Šveđani, čiji je ulazak u NATO Erdogan uslovio „otvaranjem vrata EU za Tursku“.
„Turska je natjerana da čeka 50 godina pred vratima EU“, podsjetio je turski predsjednik zaboravnu evropsku birokratiju, neposredno pred polazak na NATO samit u Vilnjusu, čime je, ocjenjuju analitičari, pokušao da podigne uloge u komplikovanoj geopolitičkoj igri koja ga je očekivala u Litvaniji.
Sa samita je, međutim, ubrzo stigla vijest da je Turska pristala da Švedska uđe u NATO, koju je ponosno objavio generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg. On je najavio da će turski lider Redžep Tajip Erdogan proslijediti kandidaturu Švedske parlamentu u Ankari i „obezbijediti ratifikaciju“.
Pokazalo se, međutim, da jedan Stoltenberg ne čini proljeće, pa je početno ushićenje ubrzo počelo da se osipa, i prije nego što su stigle da se ohlade vruće analize svetskih stručnjaka na temu „zašto je do skoro nepokolebljivi Erdogan ‘tako lako’ pristao da pusti Stokholm u Alijansu“. On je, naime, više puta isticao da Turska ne može da odobri ulazak Švedske u NATO zbog njene podrške teroristima.
Djelimično je na to pitanje odgovorio sam generalni sekretar NATO-a, koji je poručio da je Stokholm pristao da podrži napore „da se ponovo pokrene proces pridruživanja Turske EU, uključujući modernizaciju Carinske unije i liberalizaciju viznog režima“.
I svi bi živeli srećno i pridruženo do kraja života, da računicu nije pokvarila sama Evropska komisija, koju izgleda niko nije pitao da li želi da bude moneta za potkusurivanje u „ljubavnom trouglu“ NATO-Turska-Švedska.
Iz Komisije su saopštili da se ratifikacija Turske o pristupanju Švedske NATO-u i napredak zemlje ka pridruživanju EU ne mogu povezati.
Istini za volju, i Erdogan je prvo rekao da je povukao sve uslove za ulazak Švedske u Alijansu, da bi zatim iz njegove stranke poručili da „otvaranje vrata procesu pridruživanja“ nije isto što i „odobrenje“.
Novinar Dragan Bisenić kaže za RT Balkan da ne vjeruje da se prijem Švedske u NATO dovodi u pitanje, posebno nakon što je turski predsjednik Erdogan javno prihvatio švedsku aplikaciju, zajedno sa generalnim sekretarom NATO Stoltenbergom i švedskim premijerom Kristersenom.
„Mogućno je, međutim, da će biti otezanja u ispunjavanju preuzetih obaveza, ali ne i blokade švedskog ulaska. U Turskoj, Parlament neće da se sastaje u naredna dva mjeseca, tako da za to vrijeme ni neće biti značajnijeg napretka“, ističe Bisenić.
Portparol vladajuće partije predsjednika Erdogana, Omer Čelik, podsjetio je da postoji trostrani memorandum Turske, Švedske i NATO-a o preduslovima za članstvo, u kome se Stokholm obavezao da će preduzeti određene korake.
Ako turskom parlamentu bude saopšteno da je Švedska postigla „zadovoljavajući rezultat“ i da je ispunila obaveze, poslanici će glasati za ratifikaciju njenog članstva u vojnoj alijansi koju predvode SAD, rekao je Čelik, dodavši da bi to moglo da se desi tek u oktobru ili novembru, s obzirom na ljetnju pauzu parlamenta.
Da jednačina sa više nepoznatih postane još komplikovanija pobrinule su se SAD, koje su Erdoganovu dobru volju u Vilnjusu nagradile obećanjem da će, uz konsultacije sa Kongresom, nastaviti sa isporukom aviona F-16 Istanbulu.
Naime, švedski premijer Ulf Kristerson, nedjelju dana uoči samita u Viljnusu, bio je u Vašingtonu, gdje je s predsjednikom Bajdenom dogovorio aranžman kojim se Švedskoj otvora put u NATO, podsjeća Bisenić.
„U pitanju je skidanje američkog embarga na kupovinu 40 aviona F-16 koje Turska želi da uključi u svoje ratno vazduhoplovstvo i rezervne djelove za remont 80 aviona, kao i izmjene zakonodavstva koje se tiču djelovanja kurdskih partija i organizacija u Švedskoj. Treba reći da se fabrika F-16 nalazi u Turskoj, nedaleko od Ankare i da Turska neće propustiti jedinstvenu šansu da ojača svoje vazduhoplovstvo po najpovoljnijoj cijeni koja prati ovakvu vrstu diplomatskog pogađanja“, navodi sagovornik.
Obećanje, Turskoj radovanje, kaže naš narod, na čemu je izgleda stvar i ostala, s obzirom da procedura u Kongresu – slučajno ili namjerno – i dalje nije okončana.
Stručnjaci navode da su odnosi Turske za Zapadom, tačnije političko-bezbjednosne trzavice Turske i SAD, koje su 2020. rezultirale uvođenjem sankcija Ankari u oblasti odbrane, zapravo glavna tema, a da je Švedska samo „tas na vagi“ ili „trn u oku“ – zavisno iz čije perspektive se stvar posmatra.
Američki Kongres, osim uslovljavanja Turske obustavljanjem kočenja proširenja NATO ima i dodatni uslov, a to je prestanak turskih vojnih operacija u sjevernoj Siriji, ističe Bisenić.
„Ovde je riječ o turskim napadima na kurdske jedinice i položaje koji su zvanični američki saveznici u Siriji. Taj uslov biće mnogo teži za Erdogana i na spoljnjem i na unutrašnjem planu, ali ne treba sumnjati da će Erdogan svojom dobro poznatom veštinom diplomatskog manevrisanja uspjeti da obezbijedi najpovoljnije uslove za sebe“, ocjenjuje naš sagoovrnik.
Alternativnu verziju priče, ali podjednako vjerovatnu kao i zvaničnu, ponudio je američki novinar i dobitnik Pulicerove nagrade Simor Herš.
Bajden je, tvrdi Herš, Erdoganu obećao pomoć od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) ukoliko odobri kandidaturu Švedske za pridruživanje NATO-u.
„Džozef Bajden je dobio ono što mu je trebalo uoči ovonedeljnog samita NATO-a tako što je nekako okrenuo Erdogana koji je najavio da će podržati članstvo Švedske u NATO-u. Bajden je obećao da će MMF obezbijediti Turskoj neophodan kredit u vrijednosti od 11 do 13 milijardi dolara“, napisao je Herš pozivajući se na neimenovan izvor.
Čuveni novinar je naglasio da je odluka turskog lidera u vezi sa sanacijom posljedica strašnog zemljotresa koji je pogodio tu zemlju u februaru.
„Bajden je morao da zabelježi pobjedu dok je Turska u akutnoj finansijskoj krizi“, citirao je Herš riječi svog izvora.
Bez obzira koja od verzija priče se pokaže kao tačna – a moguće da u svakoj od njih ima po malo istine, kako to inače biva u globalnoj politici – pitanje je ko će prvi od velikih igrača da izgubi strpljenje i baci karte na sto.
