”Takođe, izmjena Zakona o predsjedniku Crne Gore je opasan presedan i tu sam saglasan sa svim ozbiljnim pisanjima kolega pravnika iz Venecijanske komisije da se ovlašćenja predsjednika države koja su Ustavom određena ne mogu mijenjati zakonom. No, tu je Ustavni sud, da utvrdi što se utvrditi može i da okonča ovu pravno-političku krizu, pa i još jednu krizu na putu Crne Gore ka EU”, kazao je Antonijević u intervjuu “Vijestima”.
On je istakao da region zaslužuje uz pozitivne poruke, i datum i jasnu “mapu puta” do punopravnog članstva u EU.
”Ukoliko naš region zemlje EU ne vide kao dio svog mirovnog, ali i ekonomskog projekta i ne žele da se kockaju sa našim zapadnobalkanskim “buretom baruta” unutar svojih granica, volio bih da to jasno kažu. Po svemu što pratim, takva odluka o odustajanju od proširenja nije donijeta u Evropskoj uniji”, kazao je Antonijević.
Antonijević je savjetnik u Nacionalnoj alijansi za lokalni ekonomski razvoj (NALED), a ranije je bio direktor Fondacije za otvoreno društvo Srbija, direktor YUCOM-a…
U Crnoj Gori se u posljednje vrijeme često mijenjaju važni sistemski zakoni, što unosi pravnu nesigurnost. Koliko je opasno ustavne nedorečenosti rješavati tako što će se mijenjati zakoni, najčešće bez konsultacija šire stručne javnosti i uprkos upozorenjima pravosudnih tijela Evrope?
Prije odgovora na vaše pitanje, dužan sam da se osvrnem na tragediju koja se desila u Beogradu i ubistvo osmoro djece u osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u koju sam išao prije mnogo godina o kojoj i “Vijesti” veoma profesionalno pišu već danima. Nekako mi je to masovno ubistvo jedino što me je, za sve ove godine, u potpunosti izmjestilo i iz teme vladavine prava, zakona, pravosuđa, Ustava, demokratije, boljeg poslovnog okruženja i svega što sizifovski popravljam na poslovima koje radim u posljednjih dvadeset i kusur godina. To je poraz institucija i društva, a cijeli region zaslužuje odgovore na pitanja da li se nešto moglo učiniti da se tragedija spriječi, da li smo svi, pojedinci, bilo u institucijama, bilo u porodici, u svom okruženju ili u javnom prostoru učinili sve što je u našoj moći da se ukaže na problem, koliko god on bio slojevit. Taj treći maj ostaće upisan kao dan kada je Srbija dobila jasnu poruku da se mora u potpunosti promijeniti, prije svega u odnosu prema svakom pojedincu, kao i prema odgovornosti za ono što je vaš posao, a to je i poruka svim državama Zapadnog Balkana. Dužan sam i da se zahvalim svima u Crnoj Gori na solidarnosti sa porodicama žrtava. Svima u Srbiji znači da vide veliki broj ljudi u Podgorici i drugim gradovima kako dostojanstveno obilježavaju stradanja osmoro djece i čuvara škole.
Da pokušam da se vratim na vaše pitanje. Pravna sigurnost je put ka odsustvu odgovornosti, ka odsustvu volje da se vladavina prava na velika vrata vrati na naše prostore, pa i u Crnu Goru. No, tu moram dati ocjenu da je vaša politička scena dinamičnija, više vidim ideje iza politika nego u Srbiji, vidim izgrađene vrijednosti, te imam i veću dozu optimizma. Optimizam koji imam ne dolazi samo iz stručnog posmatranja sa strane, već i iz vaših institucija, gdje sam radio, pri kabinetu tadašnje agilne i dinamične glavne pregovaračice sa EU unutar Vlade Zdravka Krivokapića gdje sam pomagao da se nešto pomjeri u poglavljima 23 i 24. Optimizam mi je bio poljuljan odsustvom političke volje da se opozicija u Skupštini nađe na istoj strani sa vlašću i da se otkoče procesi izbora sudija Ustavnog suda i da ne navodim sve drugo što je tada usporilo Crnu Goru, a iz čega su neki željeli da izvuku i političku korist. Danas su izazovi drugi, ali ponovo vidim odsustvo saglasnosti oko pitanja koja vam stoje na evropskom putu. Takođe, izmjena Zakona o predsjedniku Crne Gore je opasan presedan i tu sam saglasan sa svim ozbiljnim pisanjima kolega pravnika iz Venecijanske komisije da se ovlašćenja predsjednika države koja su Ustavom određena ne mogu mijenjati zakonom. No, tu je Ustavni sud, da utvrdi što se utvrditi može i da okonča ovu pravno-političku krizu, pa i još jednu krizu na putu Crne Gore ka EU.
Ubrzo će se navršiti 20 godina od samita EU u Solunu, na kom je državama regiona obećan prijem u EU. Od tada je samo Hrvatska postala članica. Da li, imajući u vidu da je prošlo 20 godina od obećanja EU, mislite da je proces njenog proširenja bar u neko dogledno vrijeme zaustavljen?
Naš region zaslužuje pozitivne poruke, poput one koju je dobio te 2003. godine u Solunu, s tim što danas, uz te poruke, zaslužujemo i datum, zaslužujemo i jasnu “mapu puta” kako to birokrate vole da kažu do punopravnog članstva. Ukoliko naš region zemlje EU ne vide kao dio svog mirovnog, ali i ekonomskog projekta i ne žele da se kockaju sa našim zapadnobalkanskim “buretom baruta” unutar svojih granica, volio bih da to jasnu kažu. Po svemu što pratim, takva odluka o odustajanju od proširenja nije donijeta u Evropskoj uniji. Očekujem da Evropa ne odustane od nas, koliko god da se sve zemlje zapadnog Balkana trudile da zbune partnere u Evropskoj uniji našim nepropuštanjem prilike da propustimo priliku.
Kakav je Vaš stav o inicijativi Otvoreni Balkan? Da li je Crnoj Gori mjesto u okviru jedne takve inicijative, i da li bi odluku o tome trebalo da donesu građani na referendumu?
Tu imate nekoliko nivoa, jedan je politički, gdje se unutar Skupštine Crne Gore i nove Vlade donosi odluka o pristupanju jednom, ipak političkom projektu koji ima posebnu vrijednost jer govori o uspostavljanju bliske ekonomske saradnje u našem regionu. Svaka država tu želi da se nametne kao lider, a vjerujem da bi odluka Crne Gore da pristupi inicijativi Otvorenog Balkana pokazala da su sve zemlje jednake i da nose podjednaku težinu kada sjede za stolom. Potrebno je i da Evropi pokažemo zrelost, upravo tu političku.
Sa druge strane, Otvoreni Balkan je i ekonomski zanimljiv, gdje mislim da bi Crna Gora mogla naći svoj interes, njena privreda, ali ne treba zaboraviti i mobilnost radne snage koja se može pospješiti unutar našeg regiona izdavanjem nove, zajedničke lične karte, koja bi vam omogućavala da se zaposlite bilo gdje u regionu, bez radnih dozvola i druge birokratije koja samo koči razvoj, ali i narušava slobode pojedinca, njegova ekonomska i socijalna prava. Vjerujem da će i predsjednik, kao i buduća Vlada dobro izvagati i da će uz tu odluku imati i javnu podršku, ali ne zastupam potrebu za referendumom. Bio sam zvanični posmatrač vašeg referenduma 2006. godine i nekako ne bih ponovo da osjetim tu predreferendumsku atmosferu koja je i polarizovala crnogorsko društvo. Kako od prošle godine radim u NALEDu, koji se bavi i otklanjanjem barijera za privredu unutar Srbije, ali i u regionu, mogu biti isključivo ZA svako dodatno povezivanje naših, iz ugla Evropske unije, ipak malih ekonomija.
Srbija odbija da izruči Crnoj Gori i neke osuđene ratne zločince (slučaj Klopuh). Šta je motiv toga, i kako ocjenjujete rezultate Crne Gore i Srbije na planu rasvjetljavanja ratnih zločina iz devedesetih?
Kada govorite o ratnim zločinima, njihovom rasvetljavanju, Srbija je tu učinila mnogo, naročito u prvim godinama nakon petog oktobra 2000, ali i danas, kada prilično uspješno sarađuje sa Rezidualnim mehanizmom, koji je ostao kao posljednji korak u radu Haškog tribunala kako ga nazivaju naši političari i javnost. Bilo je uspona i padova, reagovali smo, uspijevali da otkočimo saradnju sa međunarodnim sudom, tu su i izručenja, otvaranja arhiva za istražitelje, kao i domaća suđenja za ratne zločine, gdje sam ipak manje entuzijastičan, naročito u posljednjim godinama. To vam govorim kao neko ko je sjedio u sudnicama našeg specijalnog suda prije podosta godina i pratio suđenja.
Crna Gora, sa druge strane, ima svoje izazove u utvrđivanju odgovornosti za počinjene ratne zločine i ovo neizručivanje u slučaju Klopuh samo doprinosti opštoj klimi u kojoj se pravda na ovom našem Zapadnom Balkanu ni ne traži.
Vratimo se na Srbiju, ono gdje skoro niko od političara u Srbiji nije pokazao liderstvo i viziju je to kako svojim građanima predstavljate presude koje su donijete, bilo u međunarodnom sudu, bilo u domaćim predmetima kojih nije bilo malo. Ta neiskrenost prema svojim građanima, prema žrtvama i njihovim porodicama je sjenka koja stoji nad Srbijom. Još vam političari govore o kolektivnoj odgovornosti, koja nigdje ne stoji, već iza svake osude za ratne zločine, pa i za genocid, stoji pojedinac, jasno navedena grupa.
Svako ko pokušava da našu javnost zbuni kolektivnom krivicom, to čini kako bi svoju krivicu utopio u cio narod. Svako odgovoran to neće učiniti i tu se vraćam na ono o čemu i govorimo danas. U svakom od odgovora na vaša pitanja, nalazi se upravo odgovornost na koju se moramo naučiti. Nije teško reći: preuzimam odgovornost.
Kako objašnjavate to što Srbija i dalje odbija da izruči Crnoj Gori nekadašnjeg visokog funkcionera DPS-a i predsjednika državne zajednice SCG Svetozara Marovića?
Ukratko, meni je to neobjašnjivo, a i činjenica je da Srbija nikada nije dala jasno objašnjenje zbog čega ignoriše uporne zvanične zahtjeve Crne Gore za izručenjem Marovića. Srbija je ranije izručivala Turskoj njene državljane i pored privremene mjere koju je izrekao UN komitet protiv torture. Ovdje ipak imamo čistiju situaciju, te je loša odluka Srbije da ostane nijema.
Kakvi su trenutni odnosi Srbije i Crne Gore? Da li se nešto promijenilo nakon posjete crnogorskog premijera Dritana Abazovića Srbiji sredinom prošle godine, kada je to najavljeno kao otopljavanje odnosa ove dvije zemlje?
Odnosi se mijenjaju – od posjete premijera koju ste pomenuli, za koju procjenjujem da je bila uspješna, do nekih drugih posjeta i najava otopljavanje odnosa koja će zasigurno uslijediti nakon inauguracije predsjednika (Jakova) Milatovića. Srbija mora bolje obraditi i jasne stavove koje Crna Gora ima i prema agresiji Rusije na Ukrajinu, kao i prema položaju Kosova, uz moje iskreno nerazumijevanje oštrih tonova upućenih iz Srbije nakon odluke Crne Gore da podrži članstvo Kosova u Savjetu Evrope. Kao neko ko vjeruje u mehanizme koje Savjet Evrope pruža prije svega građanima, pa i institucijama jedne zemlje, od tog članstva svako na teritoriji Kosova može imati samo dobrobit, od imovinskih pitanja, vladavine prava i unapređenja zagarantovanih sloboda, ljudskih i manjinskih prava, do sprovođenja odluka Ustavnog suda Kosova o imovini manastira Dečani i da ne nabrajam. Crna Gora samo potvrđuje da ima jasnu spoljnu politiku, rekao bih još od sredine devedesetih i da je ne mijenja.
