Posljednjih mjeseci medijski naslovi donose skoro svakodnevno informacije o sve brutalnijim oblicima vršnjačkog nasilja maloljetnika i uopšte agresivnosti mladih. Za normalno društvo i državu ovakve pojave bile bi upozoravajući znak za kritičko preispitivanje dosadašnjih politika, prije svega u obrazovanju i kulturi. Međutim, umjesto toga, zvaničnici javne politike na svim nivoima, uključujući i prosvjetne, pokušavaju što prije ugasiti požar, zataškati stvar demagoškim obećanjima dok su oni na vlasti, jer ne žele da se bave problemima i suočavaju sa surovom stvarnošću. Na površinu su isplivale brojne analize o ovom problemu od raznih aktera društvene scene sa namjerom da ustanove uzroke i ponude rješenja. Jer kada se dođe do uzroka nekog problema i uspostavi pravilna dijagnoza, ostaje lakši dio posla – terapija. Većina aktera, uključujući i vladine zvaničnike, uzroke vidi u roditeljima i njihovoj odgovornosti za vaspitanje djece, neki uzroke vide u crkvi i njenom uticaju na mlade (iako bi trebalo da crkva etički djeluje na društvo i pojedinca!), jedan dio javnosti smatra da je policija najodgovornija za disciplinu i red u školi, drugi ističu da su sve institucije sistema odgovorne, itd.
Uzroci su ipak mnogo dublji. Zakazalo su obrazovanje i kultura kao dva noseća stuba jednog društva, a sa njima posljedično i škola kao obrazovna-vaspitno ustanova i sve institucije obrazovanja, potom i porodica kao primarni oblik socijalizacije pojedinca. Ali to se nije desilo slučajno ili nekom greškom, već svjesnom namjerom vladajuće ideologije proteklih decenija. Podsjetimo se tog vremena koje još uveliko traje i istrajava u vidu svojevrsnog nasilja nad građanima kada su rasplamsani kolektivni identiteti svih oblika i boja i kada smo se vratili korijenima, istorijskom sjećanju i tradiciji. Sve u cilju lakšeg i dužeg vladanja i pretvaranjem građana u objekte manipulacije i podanike vlasti. Tako je i bilo. Decenijski vladajući ideološki sistem u Crnoj Gori nametnuo je kolektivne identitete kao najpoželjnije i društveno prihvatljivo ponašanje i kao svojevrsni državni projekat, posebno raspirujući i glorifikujući nacionalne/nacionalističke identitete na svim nivoima društva kao strategiju javne politike i sredstvo manipulacije, kontrolisanja i pokoravanja građana, tako da je naše društvo postalo jedan zatvoreni kolektivitet, obezličen, dakle, bez subjekta, pojedinca, individue, građanina i građanske svijesti. Sjetite se početka 2000. godine kada je vladajuća ideologija sistematski forsirala formiranje plemenskih udruženja po cijeloj Crnoj Gori kao društveno poželjni i patriotski projekat, pa je vrlo brzo stvorena atmosfera linča, tako da ko nije htio da se učlani u svoje plemensko udruženje proglašavan je otpadnikom svoga roda, plemena i države. Nažalost, naše društvo koje smatra da je građansko, još uvijek tvrdokorno i ponosno istrajava na ovakvim temeljima, obilježjima i osjećanjima kolektivnih prepoznavanja i pripadnosti bratstvu, plemenu, etničkoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj grupi sa svim predrasudama i stereotipima koje po sebi sadrži svaki takav kolektivni identitet.
Današnji brutalni oblici nasilja i agresivnosti u našem društvu, posebno među mladima, direktna su posljedica tih i takvih kolektivnih identiteta koji svoje porijeklo imaju u isključivoj pripadnosti nekoj „moćnoj“ grupi. Stručnim jezikom rečeno, to su „obrazovni“ ishodi naše kolektivne paranoje i tzv. istorijskog sjećanja. Tako je razvoj ličnosti pojedinca ostajao prepušten stihiji i u sferi „rada na sebi“ pod uslovom da ste imali adekvatno obrazovanje na osnovu koga ste se mogli kritički oduprijeti nasilju nacionalnih i drugih kolektivnih identiteta.
Kolektivni identiteti vladajuće ideologije razorili su i marginalizovali obrazovanje i kulturu kao sisteme za vaspitanje, kultivisanje i emancipaciju ličnosti, tako da je obrazovanje davno ostalo bez vaspitanja, predviđeno samo za tržište rada, dakle bez razvoja ličnosti, a kultura bez uticaja na kultivisanje/socijalizaciju čovjeka/građanina, kao roba za zabavu i dokolicu. Otuda vodi porijeklo nasilja svake vrste, ovakvi brutalni obračuni mladih u našim školama i našem društvu, jer su oni direktna posljedica zapuštenosti ova dva sistema – obrazovanja i kulture koji su najodgovorniji za društveno prihvatljivo ponašanje, razvoj ličnosti, kultivisanje/civilizovanje, ili jednostavnije rečeno (samo)kontrolu, samoprinudu ponašanja i nagona. Sve dosadašnje interne, eksterne i međunarodne analize su pokazale da je obrazovanje u našim školama puko reproduktivno, nefunkcionalno činjenično znanje, dakle bez mišljenja i razumijevanja i da kao takvo ne doprinosi razvoju ličnosti, humanizaciji društva, osvajanju slobode, samosvijesti i kritičkom mišljenju. I što je najgore to nikoga ne zabrinjava, a vlast najmanje. Što se više reformisalo obrazovanje, svaka reforma je bila gora od prethodne a vaspitna funkcija škole sve manja, a samo obrazovanje zapadalo u sve veće krize.
Taj naslijeđeni ignorantski odnos prema obrazovanju i kulturi i nova vlast otvoreno i do banalnosti ispoljava, bez ikakvog ustručavanja, pa preko svoga pogubnog kadrovanja u ovim sistemima, urušava i ono malo zdravog tkiva i slobode. Dolaskom nove vlasti ništa se suštinski nije promijenilo u poimanju vrijednosti jednog društva, jer u sistemu vrijednosti nema nikakve promjene. Univerzalne vrijednosti – istine, dobra, slobode, ljudskog dostojanstva, pravednosti, odgovornost, solidarnosti, a posebno vrijednosti rada i znanja još više su marginalizovane u korist partijske lojalnosti i makijavelističkog uspjeha po svaku cijenu. Bolje reći, sada je stvorena još veća vrijednosna/moralna konfuzija i nihilizam koji su plodno tlo za agresiju, ksenofobiju, netoleranciju prema drugome i dugačijem svake vrste. Očigledno je do sada pokazano da nova vlast ne želi suštinski da mijenja sistem vrijednosti, već samo da zamijeni stara mjesta i stare gospodare novim, opet koristeći kolektivne identitete, a prije svega etničke i nacionalne za ostvarivanje svojih demagoških ciljeva.
Ovo kratko razmatranje sugeriše da je u kontekstu raznih mjera koje se predlažu u odgovoru na vršnjačko nasilje i uopšte agresivnost mladih adolescenata, potrebno hitno rehabilitovati obrazovanje i kulturu kao referentne okvire za suštinske promjene u društvu, za socijalizaciju i kultivisanje pojedinca kroz razvoj i izgradnju ličnosti u društveno prihvatljivo ponašanje. Sve drugo što se sada predlaže (nadzor policije u školama, uvođenje zaštitara, strože vaspitne mjere, sankcije za roditelje…) je birokratsko-tehnički pristup ovom problemu i samo stvaranje iluzije da se problem rješava.
