Ministarstvo pomorstva smatra da Ustavni sud ne treba da razmatra pitanje ustavnosti dva člana Zakona o sigurnosti pomorske plovidbe što je predložio Samostalni sindikat radnika u pomorskom brodarstvu i tvrdi da pravo na odmor pomoraca i devetomjesečno trajanje ugovora nije ugroženo.
Samostalni sindikat radnika u pomorskom brodarstvu i transportu Crne Gore pokrenuo je u aprilu pred Ustavnim sudom postupak za ocjenu ustavnosti odredbi Zakona o sigurnosti pomorske plovidbe koje se odnose na korišćenje godišnjeg odmora i maksimalno trajanje ukrcaja pomoraca, osporavajući djelove članova 198 i 297 člana dva, smatrajući da su takva rješenja suprotna Ustavu Crne Gore i Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. godine (MLC 2006).
Spor se vodi oko dva pitanja – da li zaposleni može, na ličnu inicijativu, odložiti, odnosno odreći se korišćenja godišnjeg odmora i pod kojim uslovima može ostati ukrcan na brodu duže od devet mjeseci.
Prema argumentima Sindikata, odredba člana 196 stav 2 omogućava pomorcu da se na lični zahtjev odrekne prava na korišćenje godišnjeg odmora, a oni smatraju da godišnji odmor nije pravo kojeg se zaposleni može slobodno odreći, već minimalni standard zaštite zdravlja, bezbjednosti i dostojanstva na radu.
Posebno upozoravaju na odnos između pomorca i brodara, odnosno na mogućnost da formalno dobrovoljna odluka zaposlenog u praksi bude posljedica ekonomskog ili profesionalnog pritiska, a pozivaju se i na MLC, koja je obavezujući međunarodni standard za Crnu Goru pa tvrde da se pravo na godišnji odmor ne može jednostavno pretvoriti u pravo kojim zaposleni raspolaže po sopstvenoj volji, osim u slučajevima koje propiše nadležni organ.
U inicijativi ukazuju i na član 9 Ustava Crne Gore, kojim je potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorima dat primat nad domaćim zakonodavstvom kada ista pitanja uređuju drugačije.
Sporno im je i trajanje ukrcaja jer član 197 zakona propisuje da ukrcaj traje najviše devet mjeseci tokom bilo kojih 12 mjeseci, dok stav 2 predviđa mogućnost produženja do 12 mjeseci pod određenim uslovima. Oni smatraju da takva mogućnost dovodi u pitanje standarde MLC koji uređuju pravo pomorca na repatrijaciju i maksimalno trajanje službe na brodu.
Sindikat ukazuje da pravo na odmor i pravo na repatrijaciju predstavljaju povezane mehanizme zaštite pomoraca, čija je svrha da ograniče dugotrajan boravak na brodu i smanje rizike po zdravlje i bezbjednost zaposlenih pa iz te perspektive, kakosu naveli, zakonska rješenja ne bi trebalo da omogućavaju spuštanje nivoa zaštite ispod međunarodnih standarda.
Sindikat osporene odredbe povezuje i s članovima 8, 62, 64 i 9 Ustava i posebno ističe da se pomorci takvim rješenjima dovode u drugačiji položaj u odnosu na druge zaposlene, kojima se, prema njihovom tumačenju, ne omogućava odricanje od prava na godišnji odmor pa od Ustavnog suda traže da utvrdi da osporene odredbe nijesu u saglasnosti s Ustavom.
Ministarstvo pomorstva (MPO), koje vodi Filip Radulović ne prihvata argumente Sindikata i smatra da za prihvatanje inicijative nema osnova jer se u mišljenju koje je dostavljeno Vladi navodi da Standard A2.4 MLC ne propisuje apsolutnu zabranu odricanja od odmora, već ostavlja mogućnost nadležnom organu države članice da odredi slučajeve u kojima je to dozvoljeno.
Iz tog resora Vlade tvrde da je crnogorski zakon tu mogućnost iskoristio restriktivno, jer brodaru nije dozvoljeno da sa pomorcem sklapa sporazum o odricanju od odmora, niti da takvo odricanje inicira, predlaže ili njime uslovljava zaposlenog.
Prema tumačenju MPO, jedini mogući osnov jeste lična inicijativa pomorca a pozivaju se na član 10 stav 3 Pravilnika, kojim je, kako se navodi u mišljenju, propisano da pomorac ne može zaključiti sporazum o odricanju od minimalnog plaćenog godišnjeg odmora ili o isplati naknade umjesto korišćenja odmora, osim u slučaju prestanka ugovora o radu.
Zato smatraju da član 196 stav 2 Zakona ne omogućava trajni gubitak prava na odmor već, prema njihovom tumačenju, lična inicijativa pomorca može se odnositi na dogovor o kasnijem korišćenju već stečenog prava na odmor, dok se samo pravo obezbjeđuje u punom trajanju a ukoliko odmor do prestanka ugovora nije iskorišćen, MPO navodi da se najkasnije tada isplaćuje u novcu.
Isitču i da zakon zadržava pravo svakog pomorca na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 2,5 kalendarska dana po mjesecu zaposlenja pa zaključuju da stav 2 ne ukida pravo na odmor, već reguliše uzak izuzetak u vezi sa načinom njegovog korišćenja.
Kad je riječ o različitom položaju pomoraca u odnosu na druge zaposlene, MPO smatra da za takvo razlikovanje postoji objektivno i razumno opravdanje pa navode specifičnosti pomorskog zanimanja, uključujući dugotrajan boravak na moru, izolovanost od porodice i posebne rizike povezane sa radom na brodu i ukazuju da se u pojedinim oblastima na pomorce primjenjuju opšti propisi o radu, čime se, kako navode, različit tretman zadržava samo tamo gdje za njega postoji opravdanje.
Osnovno pravilo ostaje devet mjeseci tokom bilo kojih 12 mjeseci a produženje do 12 mjeseci nije, kako tvrde, novi opšti rok koji se automatski primjenjuje na sve pomorce, već izuzetak koji može biti aktiviran samo ako su ispunjena dva uslova – da je takva mogućnost predviđena kolektivnim ugovorom zaključenim uz učešće reprezentativnih sindikalnih organizacija i da sam pomorac izričito pristane na produženi ukrcaj.
Pozivaju se i na tumačenja Međunarodne organizacije rada o MLC, prema kojima treba razlikovati trenutak kad pomorcu nastaje pravo na repatrijaciju, od trenutka kad se to pravo mora iskoristiti. Prema obrazloženju, pomorac može odlučiti da ne iskoristi odmah pravo na repatrijaciju kada ono nastane, pa služba na brodu može, uz njegovu saglasnost, trajati duže. Iz tog ugla MPO član 197 stav 2 tumači kao mogućnost dobrovoljnog nastavka službe nakon što je pravo na repatrijaciju već nastalo, a ne kao pomjeranje zakonskog praga za sve pomorce.
