Politički i međunarodni pritisci Zapada doprinose osjećaju nepravde i frustriranosti među Srbima, dok su procesi pred međunarodnim sudovima uglavnom protiv Srba, a ne i protiv albanskih ekstremista. Niti jedna srpska vlada nikada nije razmatrala odricanje od Kosova i Metohije. Nikada, nijedna srpska stranka nije na izbore izašla sa programom devolucije otcepljene pokrajine i njenog postepenog isključivanja iz države Srbije.
Trebalo je vremena, decenije, da pojedine srpske stranke u središte svoje kosovske politike stave srpski narod u pokrajini, umjesto njen status. Svake subote u 12 sati kolumne Čedomira Antića na Blic.rs.
Bilo je u Srbiji onih glasnih, po pravilu podržanih od fondova država koje su srpski narod bombardovale, što su se takmičili ko će glasnije reći kako je pitanje Kosova stvar pogleda na realnost i njenog prihvatanja. Ove političke grupe su ponekad, na politici navodno rapidnih reformi i radikalnom odnosu prema zatečenom političkom stanju u Srbiji, uspijevale da privuku najviše 6% glasova izašlih birača u Srbiji. One međutim nikada nisu htjele, vjerovatno ni smjele, da kosovsku politiku stave u središte svog programa, kako piše Blic.
Stavimo na stranu činjenicu da dio srpskog naroda više nije uvjeren u svetost Kosovskog zaveta i ne vidi razlog stradanja kosovskih mučenika od 1389. do danas. Zaboravimo da je autošovinizam od marginalne pojave tokom trideset godina postao čitava jedna kultura koju je koliko god mali, ali veoma uticajni dio srpskog naroda prihvatio dičeći se da je do tog u Evropi jedinstvenog pogleda na sopstveni narod došao zbog svoje umne, obrazovne i kulturne izuzetnosti.
Proteklih četvrt vijeka naučili su nas, uprkos navedenom, mnogo o albanskom pokretu i njegovim zaštitnicima. Neko može sve da objasni „kulturnom defektnošću“, ili kakvom god drugom manom srpskog naroda, ali kako može ostati nijem pored činjenice da Srbe već decenijama progone zbog ustanova koje postoje prema ustavu međunarodno priznate Republike Srbije, a Srbiju su u doba Miloševića sankcionisali zato što nije priznavala – a tolerisala je – institucije samoproglašene „Republik Kosova“.
Hajde da vidimo koliko je Albanaca smrtno stradalo pod Miloševićem prije septembra 1997. godine, a koliko je Srba ubijeno poslije dolaska Kfora? Dakle u miru. Kad čitamo pristrasne i ratnohuškačke izvještaje o kršenjima ljudskih prava Albanaca na Kosovu i Metohiji tokom devedesetih godina 20. vijeka, jedva možemo da saberemo stvarnih i navodnih 50–60 albanskih žrtava od 1987. do početka ustanka 1997. godine. Od juna 1999. do kraja decembra 2000, prema albanofilskim izvorima, ubijeno je 717 srpskih civila.
Od 2001. do danas albanski ekstremisti ubili su najmanje 105 Srba. Srbi se pritom nisu bunili niti oružano suprotstavljali (sa sumnjivim izuzetkom incidenta u Banjskoj) nametnutoj albanskoj vlasti. Srbi su manjina koja danas čini oko 6% stanovništva pokrajine, a poslije 1981. nisu prelazili 15% ukupnog stanovništva. U ratu iz 1999. su činili oko 40% svih žrtava!
Od vremena Ilije Garašanina Srbija pokušava da pronađe nekakav sporazum sa Arbanasima iz Stare Srbije. Nikola Pašić 1914. potpisuje sporazum kojim Arbanasima sa severa Albanije i Kosova i Metohije pruža ono za šta su se u Ujedinjenom Kraljevstvu dugo vremena neuspješno borili Irci. Od tada, pa preko komunističkih vlasti i stvaranja albanske kosovske paradržave od strane totalitarnog režima, do Miloševićeve vlade (koja je 1989. i 1990.
Albancima na KiM ostavila autonomiju široku u mjeri da su Srbi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori u to vrijeme o takvoj mogli samo da sanjaju), pa do svih ovih modela koje su kao smokvin list pokušavale da sačuvaju srpske vođe od 1998. do 2008. godine. Nikada i ništa nije bilo prihvatljivo Albancima i njihovim zaštitnicima. Srbija je imala svega da se odrekne, pa da tek onda trpi revanš i resentiman tokom budućih vijekova.
Da podsjetim, hrvatsko pitanje rješavano je u jugoslovenskoj državi od prvog do posljednjeg dana. Svaka nova vlast je dalje popuštala i bila sve više omražena u Zagrebu. Svaki put javljalo se još nezadovoljnih koji su tražili da pođu hrvatskim putem ka nezavisnosti. Za to vrijeme srpski narod u Hrvatskoj, koji do 1991. nikada nije ratovao protiv Hrvatske (u Zagrebu moraju da se odluče da li su od 1941. do 1945. bili jedna od „sila antifašizma“ ili su se Srbi „bunili protiv Domovine“ i njenog zaštitnika Adolfa Hitera), nije mogao da računa na bilo kakav autonomni status.
Srbi su u odnosu na ukupno stanovništvo Hrvatske činili bar za četvrtinu veći udeo nego Albanci Srbije, pa ipak im nikada nije pružena bilo kakva ponuda političkog teritorijalnog ili makar kulturnog autonomnog statusa. Srbi su po prvi put dobili nekakav status, a njihova znamenja i ćirilica formalnu toleranciju tek poslije 1996. godine. U Hrvatskoj su se nadali da su do tada sveli Srbe na beznačajnu manjinu. Kada se ipak javio neko da ustavna prava i iskoristi, počeli su da ih u praksi zabranjuju.
Na Kosovu i Metohiji su slične prilike. Pored činjenice da su Srbi neprekidno žrtve od lažne države sponzorisanog progona, njihova prava uglavnom su ostala prazna forma. Najbolji primjer je jezik. Na zvaničnim ustanovama, gdje se pitaju Albanci, nećete vidjeti niti jedan ćirilični natpis, umjesto toga stoji latinični, a nastojanje je da svaki prevod sa albanskog bude na ijekavici i prepun kroatizama. Ljudi kakav je Aljbin Kurti, a on danas oličava Albance sa Kosova, žive sa mržnjom, od mržnje i radi mržnje.
Zapadne sile, pre svih SAD, Britanija i Nemačka, na Kosovu su 1999. dokazivale prestiž, moć i učvršćivale ekspanziju za koju su vjerovale da će u 21. vijeku završiti uspjehom „vetrova promena“ u Aziji, te stvaranjem novih nacija širom ruskih i kineskih zemalja. Na Kosovu su željele da pokažu kako je istorija završena, pa kažnjavajući Srbe mogu u svojoj nesputanoj moći i deluzivnoj percepciji sopstvene pravednosti da čine i zlo i nepravdu samo zato što su na „pravoj strani istorije“.
Tokom proteklih četvrt vijeka mi Srbi živimo u jednom infernalnom svijetu u kome je svako nevin dok se ne dokaže da je Srbin. Nula osuđenih pred Haškim tribunalom za četrdeset hiljada ubijenih Srba u ratovima predstavlja statistički dokaz zla – ZLA koje će vremenom konzumirati čitavu civilizaciju kojoj pripadamo, a koju su monopolizovale dekadentne elite EU. Slično je i sa ravnopravnošću. Srpska pravoslavna crkva je za američkog generala Hodžiza „prepreka“, a za izabranike SAD u Crnoj Gori i na Kosovu ona je organizacija koju treba razložiti i proterati u Srbiju. Najotužnije je kada kolumnista podgoričkih Vijesti pishe o tome da SPC može biti samo „i srpska“, a sâm u Boga ne vjeruje.
Zato je većini srpske javnosti i odgovarao dolazak Trampovih administracija na vlast u SAD. „Da požali, ka’ da bi pomoga’“, što bi rekao Njegoš. Ipak, mnogi su umorni od kosovskog „dana mrmota“ u kome nam oni mogu sve, a mi njima ništa. Politika naravno teče – nema vlasti u Srbiji za koju mučeno Kosovo nije bilo resurs, koja sa njim nije makar pokušavala da trguje i koja ga, dok je bila u opoziciji, nije zaboravila. Rekao bih da je pod ovakvim pritiskom i sa ovakvom nepravdom sve moguće i oprostivo. Važno je samo vremenom popravljati stvari gdje je to moguće.
Kada neko zameri držanje Srbima sa KiM i njihovu vezanost za svaku vlast u Srbiji, ne mogu a da ne pitam koliko je svako od nas posvetio vremena i sredstava našoj otetoj zemlji i mučeničkom narodu koji na njoj živi? Kada sam svojevremeno, protivno cijeloj porodici, prije tridesetak godina otišao da služim vojsku na Kosovu, u mojoj kasarni trebalo je da bude oko 100 Beograđana, a bilo nas je 17. Tada tamo nije bilo opasno, samo je bilo daleko i neudobno. Bivši premijer Miloš Vučević i ja bili smo jedni koji su upisali fakultet i otišli tamo. To je bila i jeste naša realnost.
Ona se poslije antisrpskog komunizma i evroatlantizma mijenja samo generacijama ličnih primjera. Koliko je nas bilo spremno da jednu sedmicu u godini posveti srpskom narodu na KiM? Koliko je Srba otišlo na ljetovanje na nerazvijenu, sirovu i nekulturnu albansku rivijeru, a koliko je pomislilo da provede vikend u raju seoskog turizma Goraždevca, Orahovca, Sirinićke Župe…?
Vrijeme je da posle decenija popuštanja, raznih mudrih ili očajnih pokušaja, zloupotreba vlasti ali i neodgovornosti opozicije, započnemo jednu preciznu politiku reciprociteta. Prije svega, albanske vlasti na Kosovu ne mogu kršiti sporazume a da ih Srbija i dalje poštuje. Naravno da će u toj politici biti vrdanja i vrludanja i da će svaki pritisak na šoviniste iz Prištine izvući na vidjelo njihove prave zaštitnike. To međutim ne znači da takvu politiku ne treba primjenjivati u svakoj mogućoj prilici. U ovoj neravnoj borbi nema poniženja i nema prilike koju nije moguće iskoristiti.
Kršenje ljudskih prava srpskog naroda treba da nas navede da uložimo koliko god možemo sredstava u stvaranje paralelnog privatnog i nevladinog sektora na KiM, kako bi zaštitili i zaposlili naše ljude. Kad je riječ o pravnoj zaštiti, mi kao da smo zaboravili na procese koji su pred sudovima u SAD privatno vođeni protiv Srba.
Recimo, proces protiv predsjednika Radovana Karadžića – ima bezmalo dvije decenije kako je on tamo osuđen na astronomske kazne zbog u to vrijeme u Hagu nepresuđene, a svakako navodne odgovornosti za ratne zločine. Zar ne bi bar u nekoliko država, uključujući i Srbiju, imalo smisla voditi takve procese protiv albanskih kriminalaca, bilo da su ubice, batinaši ili političari koji krše ljudska prava? Takvi procesi vode se jako dugo.
Na poslijetku, koliko nas danas treba da obavezuju sporazumi sa preševskim Albancima iz 2001. godine? Da li se teroristi od kojih neki danas vode politiku drže tih sporazuma? Ubili su pedesetak naših civila i policajaca, više ne ubijaju, i mi trebalo da se zbog toga radujemo. Vrijeme je da se dobro promisli i razmotri posljedica opraštanja terorističkog ustanka, posebno s obzirom na ulogu nekih od sela u toj oblasti u drugim nelegalnim aktivnostima.
I u ovom slučaju, prije procesa i robija, treba dobro proučiti i primijeniti ulogu toksičnog nevladinog sektora, koji nikada nismo primijenili na teroriste i kriminalce, a pojedini naši zapadni partneri jesu na srpsku kulturu i demokratske ustanove.
Ako želimo da riješimo neki problem, moramo najpre da znamo šta je u pitanju i sa čime raspolažemo kako bi u svojoj namjeri i uspjeli. Imajući ova dva saznanja možemo da počnemo da radimo. Rad će nas dodatno otrezniti i ujediniti.
