Ministar odbrane Njemačke Boris Pistorius i njegov crnogorski kolega Dragan Krapović potpisali su sporazum o budućim međudržavnim nabavkama vojne opreme. Kao prvi korak, Crna Gora će kupiti četiri helikoptera Airbus H145M. Međutim, neće ih kupiti direktno od proizvođača Airbusa, već putem Government-to-Government sporazuma, pri čemu će Njemačka biti ugovorna strana, dodaje se.
U drugim zemljama ovaj model već se godinama primjenjuje u praksi. Njemačka je sada sprovela u djelo ono što je, između ostalog, predviđeno koalicionim sporazumom aktuelne vlade.
Tomas Vejgold, urednik onlajn portala „Augen geradeaus“, u razgovoru za Militär Aktuell ocjenjuje da je riječ o prvom pokušaju Njemačke da se oproba na ovom terenu.
„Naravno, ne počinje se nekim višemilijarderskim poslom, već relativno malim, kako bi se vidjelo kako će se sve odvijati“, navodi.
Riječ je, dakle, o suštinski drugačijem pristupu izvozu naoružanja, koji se sada odvija na državnom nivou.
Wiegold Government-to-Government sporazum sa Crnom Gorom opisuje kao promjenu mentaliteta:
„Namjera Njemačke je sada da usmjerava izvoz naoružanja i da ga može koristiti kao sredstvo političkog uticaja“, rekao je.
To predstavlja novo shvatanje politike i novi odnos prema vojsci, što se, u okviru najavljene istorijske promjene u njemačkoj bezbjednosnoj politici, može lakše predstaviti javnosti.
„Prije nekoliko godina borbeni tenkovi Leopard ili artiljerijska oruđa za zemlje Zaliva bili su prilično neprihvatljivi. Danas samohodne haubice za Katar više uopšte nijesu tema“, objašnjava Vejgold.
Nije tajna ni da je Ukrajina trenutno najveći kupac njemačke vojne opreme. Njemačka je do sada bila restriktivna kada je riječ o izvozu naoružanja i odobravala ga je uglavnom državama članicama NATO-a, kao i, između ostalih, Švajcarskoj i Australiji.
Za Crnu Goru, malu državu sa 624.000 stanovnika, nabavka Airbusa preko Njemačke najvjerovatnije će omogućiti povoljnije uslove.
Male države sa malim obimom narudžbi prirodno nemaju veliku pregovaračku moć kada sjednu za sto sa proizvođačima naoružanja. Da ne govorimo o netransparentnosti i podložnosti problemima u vezi sa usklađenošću poslovanja.
Austrija o tome ima šta da kaže, ako se prisjetimo kupovine flote Eurofightera početkom 2000-ih, direktno od Airbusa. Obećani kompenzacioni poslovi samo su djelimično realizovani, zbog čega je cijeli posao, gledano u cjelini, ispao loš.
Government-to-Government poslovi su manje podložni takvim problemima, jer ugovor međusobno sklapaju dvije države.
Austrija se sa strane kupca koristi ovim modelom. To je trenutno slučaj sa novim nabavkama vojnih letjelica: transportni avioni C-390 kompanije Embraer nabavljaju se preko Holandije, dok se školski mlazni avioni M-346 kompanije Leonardo nabavljaju preko Italije.
Međutim, ni ovaj model nije u potpunosti bez gorčine. Naime, industrijska saradnja obećana u okviru drugog posla, prema kojoj bi proizvođač trebalo da obezbijedi stvaranje dodatne vrijednosti u zemlji kupca, donekle je zapela, zaključeno je u tekstu.
