Rijetki, ali veoma opasan Bundibugjo virus, koji pripada istoj porodici kao ebola, izazvao je najveću epidemiju do sada u Demokratskoj Republici Kongo i Ugandi. Stručnjaci upozoravaju da je izbijanje ove bolesti pokazalo koliko zdravstveni sistemi teško prepoznaju i obuzdavaju rijetke infekcije za koje ne postoje ni odobrena vakcina ni specifična terapija.
U radu objavljenom u časopisu The New England Journal of Medicine, profesorka biologije i virusologije na Univerzitetu u Bostonu dr Nensi Saliven navodi da bi ova epidemija trebalo da bude upozorenje da se svijet ne smije pripremati samo za poznate zarazne bolesti koje najčešće dospijevaju u centar pažnje.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, do 11. juna ove godine potvrđeno je 695 slučajeva i 138 smrtnih ishoda u Demokratskoj Republici Kongo i Ugandi, što ovu epidemiju čini većom od prethodne dvije zabilježene epidemije Bundibugjo virusa, iz 2007. i 2012. godine.
Bundibugjo virus izaziva tešku hemoragijsku groznicu koja može dovesti do jakog zapaljenja, oštećenja krvnih sudova, nekontrolisanih krvarenja i otkazivanja više organa. Prenosi se direktnim kontaktom sa tjelesnim tečnostima zaražene osobe, zbog čega su zdravstveni radnici i članovi porodice među najugroženijima. Ovogodišnja epidemija prepoznata je tek nakon smrti medicinske sestre.
Dodatni problem predstavlja to što prvi simptomi – povišena temperatura, malaksalost i drugi nespecifični znaci bolesti – veoma podsjećaju na malariju, tifus i druge česte infekcije, pa se dijagnoza ne može postaviti samo na osnovu kliničke slike.
Laboratorijska potvrda je neophodna, ali u mnogim dijelovima Afrike uzorci moraju da se šalju u udaljene referentne laboratorije, što odlaže dijagnozu za više dana ili čak nedjelja.
Stručnjaci upozoravaju da upravo takva kašnjenja omogućavaju dalje širenje virusa i otežavaju izolaciju oboljelih i praćenje njihovih kontakata.
Iako su posljednjih godina razvijene vakcine i terapije protiv ebole i nekih srodnih virusa, za Bundibugjo virus još ne postoji odobrena vakcina niti specifično liječenje. Autori rada zato ističu da planovi za odgovor na epidemije moraju obuhvatiti i rijetke, zanemarene patogene, jer je nemoguće unaprijed predvidjeti koji će virus izazvati sljedeću veliku epidemiju.
