„Proslava 21. maja ove godine nije donijela ništa novo narodu koji dobro pamti. Naprotiv, samo je još jednom pokazala koliko brzo pojedini političari zaborave riječi koje su godinama izgovarali čim osjete udobnost državnih fotelja, crvenih tepiha i diplomatskih salona. To je, nažalost, postala hronična bolest srpske politike u Crnoj Gori. Dok traže glasove naroda, pozivaju se na Njegoša, litije, svetinje, tradiciju i srpsko dostojanstvo. A kada dobiju funkcije, odjednom postanu veliki tumači “realnosti”, pa počnu da ubjeđuju upravo taj narod kako treba da bude tiši, manji i “politički prihvatljiviji”. Istorija nas je mnogo čemu naučila. I Milo Đukanović je nekada govorio da je Srbin. I Novak Kilibarda je imao svoje “mudre taktike” i političke zaokrete. Zato narod danas ima pravo na oprez kada vidi da pojedini predstavnici srpskog političkog bloka, nakon što se domognu vlasti, počinju da mijenjaju ne samo retoriku nego i suštinu“, naveo je on.
Dodao je da narod u Crnoj Gori nije nastao juče, niti je bez pamćenja.
„Ovo je narod Svetog Petra Cetinjskog, narod Petra II Petrovića NJegoša, narod Marka Miljanova. Narod koji je znao da brani i državu i obraz onda kada je bilo mnogo teže nego danas. Narod koji je podnosio imperije, okupacije i zabrane, ali nikada nije pristajao da se odrekne sebe. Mi Srbi jesmo teritorijalno crnogorci i taj naziv nam niko ne može uzeti. Crna Gora je naša kuća, naša zemlja i zavičaj naših predaka. Ali isto tako ne pristajemo da nam neko nameće nove identitetske kalupe i ubjeđuje nas da moramo biti “Montenegrini” ili nekakvi “Milogorci” da bismo dokazali ljubav prema svojoj državi. LJubav prema Crnoj Gori nikada nije bila sporna kod naroda koji je vijekovima ginuo za njenu slobodu. Srbi u Crnoj Gori nikada nijesu klečali, pa neće ni danas. Pravi Crnogorci — Srbi ne ljube lance, makar oni bili pozlaćeni funkcijama i protokolima“, naveo je Mešter.
I upravo zato danas, dodaje, moraju govoriti iskreno, bez straha i bez kalkulacija.
„Srpski jezik jeste većinski jezik u Crnoj Gori. To nije pitanje ideologije, nego činjenica. I niko ko iskreno želi građansku i demokratsku Crnu Goru ne bi smio da ima problem sa tim da većinski jezik dobije mjesto koje mu pripada u institucijama države. Trobojka koju narod nosi nije nikakva tuđa zastava niti simbol podjela. To je zastava koja je ustanovljena u vrijeme Knjaževine Crne Gore i sa kojom je Crna Gora na čelu sa Nikolom I Petrovićem NJegošem proslavljala međunarodno priznanje državnosti nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. To je zastava istorijske Crne Gore, državnog kontinuiteta i narodnog pamćenja. I što je najvažnije — ta zastava nije narodu nametnuta silom niti administrativnim dekretom. Ona živi u narodu. Skoro da ne postoji nijedna svadba, nijedno porodično veselje i stvaranje nove porodice u Crnoj Gori, a da se upravo ta trobojka ne vije uz pjesmu, radost i blagoslov domaćina. To nije politička poruka, nego dokaz da narod nije zaboravio svoje istorijsko i duhovno nasljeđe“, naveo je on.
Sa druge strane, dodaje, kao ljudi koji poštuju Ustav Crne Gore i građanski koncept države, prihvatili su i sadašnju državnu zastavu, iako je očigledno da ona nije nastala kao simbol istinskog pomirenja naroda u Crnoj Gori.
„Današnja zastava, koju mnogi s pravom nazivaju zastavom Ranka Krivokapića, postala je simbol jednog političkog perioda u kojem je pod plaštom navodnog patriotizma stvoren sistem u kojem su Crnu Goru godinama cijedili i pljačkali mafijaško-tajkunski krugovi bliski vlasti. I upravo zato nije mudra taktika praviti od Srba u Crnoj Gori narod koji treba da se osjeća poraženo, ućutkano i politički slomljeno. Jer upravo na takvoj atmosferi straha, apstinencije i razočaranja decenijama je opstajao sistem Mila Đukanovića i čitav konglomerat interesnih grupa koje su privatizovale državu, institucije i sudbinu naroda — sve to ogrnuti upravo tom zastavom i pričom o lažnoj ugroženosti Crne Gore. Ako želimo pravu slogu, onda mora postojati uzajamno poštovanje. Ne može se graditi mir tako što će jedni neprestano dokazivati lojalnost državi, dok se drugima toleriše pravo da određuju ko je “dovoljno podoban” Crnogorac. Mi koji se izjašnjavamo kao Srbi ne tražimo ništa više od drugih. Ne tražimo privilegije, niti želimo da bilo ko zbog nas bude manje svoj. Ali isto tako nećemo pristati da zbog bilo čije funkcije, ambasade ili političke taktike postanemo manje ono što jesmo. Jer čovjek bez korijena može imati funkciju, ali nema težinu. A politika bez obraza traje kratko, ma koliko fotelja djelovala udobno“, naveo je on.
Dodao je da to nije pošteno prema svetim litijama.
„Nije pošteno prema narodu koji je nosio ikone ulicama braneći svetinje onda kada su mnogi ćutali. Nije pošteno prema precima koji su ovu zemlju ostavili u amanet da bude zemlja slobodnih ljudi, a ne zemlja političkog zaborava. Crna Gora je naša kuća. Volimo je iskreno i želimo joj mir, stabilnost i napredak. Ali nema istinskog pomirenja tamo gdje se od jednih traži da zaborave svoje ime, jezik, pismo, simbole i pretke da bi bili prihvaćeni kao “dobri građani”. Pomirenje je moguće samo u istini, uzajamnom poštovanju i dostojanstvu. A dostojanstvo naroda nije funkcija. Ono se ne dobija izborom u kabinetu i ne prodaje za mjesto u protokolu. Dostojanstvo ili nosiš u sebi — ili ga nemaš“, zaključio je Mešter.
