Neki istraživački nalazi ukazuju da periodi smanjene stimulacije mogu imati povoljan uticaj na hipokampus, dio mozga povezan sa pamćenjem i učenjem, kroz procese koji se nazivaju neuroplastičnost i neurogeneza. U studijama na životinjama, uključujući radove koji se često citiraju iz oblasti neuronauke, uočeno je da periodi tišine mogu biti povezani sa povećanom aktivnošću u stvaranju novih neurona, i njihovim uključivanjem u postojeće neuronske mreže.
Mozak u režimu odmora
U odsustvu spoljašnjih zvučnih podražaja, mozak ne „isključuje rad”, već prelazi na drugačiji način funkcionisanja. Tada je aktivnija tzv. mreža podrazumijevanog režima rada (default mode network – DMN), koja je povezana sa introspekcijom, obradom sjećanja i unutrašnjim razmišljanjem.
Ova mreža se dovodi u vezu sa procesima poput povezivanja informacija, emocionalne regulacije i kreativnog razmišljanja. Drugim riječima, dok spolja djeluje kao mirovanje, mozak interno organizuje i obrađuje informacije.
Buka kao kognitivno opterećenje
Hronična izloženost buci može povećati nivo stresa i aktivirati hormonalne odgovore poput lučenja kortizola, što dugoročno može negativno uticati na opšte kognitivne funkcije. U takvom okruženju mozak stalno „filtrira” informacije, što troši dio mentalnih resursa.
Zato se periodi tišine često posmatraju kao oblik smanjenja senzornog opterećenja, koji omogućava efikasniju obradu informacija i odmor nervnog sistema.
Regulacija stresa i oporavak
Smanjenje spoljašnjih stimulansa može doprinijeti subjektivnom osjećaju smirenosti i nižem nivou stresa, što je važno za procese u mozgu povezane sa učenjem i pamćenjem. U tom kontekstu, tišina se ne posmatra kao pasivno stanje, već kao uslov u kojem se odvijaju procesi konsolidacije sjećanja i mentalne reorganizacije.
Sve to ukazuje na jednostavnu činjenicu: mozak ne zavisi samo od stalne stimulacije, već i od perioda njenog izostanka, koji omogućavaju drugačiji oblik obrade i oporavka.
