Iz Ustavnog suda kažu da su bez izuzetka priznali aktivnu legitimaciju (zakonsko ovlašćenje) za podnošenje žalbe državnom organu, organu državne i lokalne samouprave ili drugom subjektu koji vrši javna ovlašćenja
Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore sve češće podnosi ustavne žalbe, što pravnici s kojima su “Vijesti” razgovarale smatraju problematičnim, tvrdeći da država ima obavezu da obezbijedi zaštitu ljudskih prava, zbog čega ne može biti njihov nosilac.
Sagovornici objašnjavaju da, prema Ustavu (član 146), Ustavni sud odlučuje, između ostalog, o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda zajamčenih najvišim pravnim aktom. Stoga ocjenjuju da država nema pravo da podnosi ustavne žalbe pozivajući se na ugrožena ljudska prava.
Advokat Mitar Šušić rekao je listu da ustavno određenje (član 146 Ustava) čini besmislenom situaciju u kojoj se država žali na povredu ljudskog prava i osnovne slobode čovjeka. Objašnjava da država građanima garantuje prava, i da, u tom smislu, oni mogu da podnose ustavne žalbe kad smatraju da je država u toj dužnosti omanula.
“Suprotan smjer je zabranjen – država nije titular prava i sloboda (osim u određenim situacijama svojinskih odnosa), i apsurdno je i opasno dozvoliti da se u praksi uspostavi pravno nepostojeći mehanizam po kom Zaštitinik imovinsko-pravnih interesa može da derogira odluke redovnih sudova kroz zloupotrebu instituta ustavne žalbe”, navodi Šušić.
Jedan pravni ekspert s kojim su “Vijesti” razgovarale, kazao je nezvanično da država nema pravo da podnosi ustavne žalbe pozivajući se na ugrožena ljudska prava, te da takav pristup nije poznat ni u praksi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. On ističe da je država u obavezi da osigura zaštitu ljudskih prava, i da zato ne može biti njihov nosilac.
Drugi ekspert saopštio je da smatra da samo pojedinci mogu podnositi ustavne žalbe, jer, prema njegovim riječima, “ljudska prava pripadaju pojedincu ili eventualno nekoj spečificnoj grupi”, a ne državi.
Prema Zakonu o Ustavnom sudu (član 68 stav 1), ustavnu žalbu može podnijeti svako fizičko i pravno lice, organizacija, naselje, grupa lica i drugi oblici organizovanja koji nemaju svojstvo pravnog lica, ako smatraju da im je povrijeđeno ljudsko pravo ili sloboda zajamčeni Ustavom, pojedinačnim aktom, radnjom ili nepostupanjem državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave, odnosno lokalne uprave, pravnog lica ili drugog subjekta koji vrši javna ovlašćenja.
Iz Ustavnog suda redakciji su rekli da je, nakon što je ustavna žalba uvedena u ustavnopravni sistem Crne Gore, zauzet stav da Zaštitnik ima nadležnost da je podnosi u sporovima u kojima je učestvovao kao stranka u postupku, pa samim tim ima pravo da se obrati i toj instituciji, “s obzirom na to da je u pitanju posljednja pravna instanca u zemlji”.
Navode da je, kako je Ustavom i Zakonom o Ustavnom sudu propisano da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava i sloboda, Ustavni sud u svojoj praksi bez izuzetka priznao “aktivnu legitimaciju (zakonsko ovlašćenje) državnom organu, organu državne uprave, organu lokalne samouprave ili drugom subjektu koji vrši javna ovlašćenja za podnošenje ustavne žalbe”.
“Svakako, na Ustavnom sudu je da u svakom pojedinačnom predmetu cijeni da li se može smatrati da država ima sposobnost za pokretanje postupka i da li ima aktivnu legitimaciju za vođenje konkretnog postupka”, poručili su iz te institucije odgovarajući na pitanje “Vijesti” ima li Zaštitnik, odnosno država, pravo da podnosi ustavnu žalbu koja je zamišljena kao sredstvo zaštite pojedinca (ili pravnog lica) od države.
Prema evidenciji Ustavnog suda, kancelarija Zaštitnika podnijela je u protekle tri godine (od 1. 1. 2023. do 25. 3. 2026.) 68 ustavnih žalbi. Od tog broja, šest je podnijeto u 2023. (četiri odbijene, jedna odbačena i jedna usvojena). U 2024. godini Zaštitnik je podnio 18 žalbi (pet odbijeno, jedna odbačena i jedna usvojena), dok je prošle godine bilo 37 žalbi, a sedam u prva tri mjeseca ove godine.
Jedan od primjera prihvatanja žalbe Zaštitnika je onaj iz septembra prošle godine, kad je Ustavni sud ukinuo presudu Višeg suda u Podgorici (vrativši predmet na ponovno odlučivanje). Predmet parničnog postupka, koji je prethodio ustavnosudskom, tiče se zahtjeva tužioca da se tužena (država, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Uprava policije) obaveže na isplatu razlike u zaradi od 8.620 eura sa zakonskom kamatom zbog razlike u koeficijentima. Osnovni sud u Podgorici usvojio je tužbu, a Viši sud žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
Ustavni sud je utvrdio da je u postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje, zagarantovanog Ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
Kako piše u obrazloženju odluke, Viši sud nije razmotrio sve ključne navode podnosioca žalbe, niti je dao dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje svoje odluke. Posebno je ukazano da sud nije cijenio bitne okolnosti slučaja, uključujući pitanje stručne spreme tužioca, što je moglo biti od značaja za ishod spora. Zbog toga je Ustavni sud ocijenio da je odluka Višeg suda proizvoljna i da ne ispunjava standarde pravičnog suđenja, pa je predmet vraćen na ponovni postupak.
U drugom primjeru u kom je usvojena ustavna žalba Zaštitnika i ukinuta presuda Višeg suda, Ustavni sud je ocijenio da je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Predmet spora, u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, bila je naknada štete zbog manje isplaćenih troškova prevoza na rad i s rada službenicima, odnosno namještenicima Osnovnog suda u Nikšiću.
Ustavni sud je zaključio da je nižestepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer je pravo na naknadu troškova prevoza zasnovao na propisu koji nije bio na snazi u relevantnom periodu. Ustavni sud je naglasio da se sudskom odlukom može priznati samo pravo koje ima uporište u važećim propisima, te da suprotno postupanje predstavlja arbitrarnost i kršenje ustavnih garancija pravičnog suđenja.
Mitar Šušić kaže da su redovni sudovi, prema Ustavu i zakonu, načinu izbora i trajanju mandata sudija – bar deklarativno nezavisni i samostalni. Prema njegovim riječima, Ustavni sud nije: on je – iako ga sačinjavaju sudije koji su pravnici – Ustavom pozicioniran kao nadpolitički organ koji odlučuje i o pravnim i o političkim pitanjima s aspekta zaštite Ustava kao glavnog pravnog i političkog akta države, i štiti osnovna ljudska prava i slobode koje svojim građanima država garantuje.
“Međutim, način izbora sudija u praksi ga čini potpuno zavisnim od strane političke vlasti”, podsjeća Šušić.
Sudije Ustavnog suda bira Skupština na predlog skupštinskog Ustavnog odbora i predsjednika države.
Sagovornik kaže da je, u tom kontekstu odnosa, potpuno neprihvatljivo dozvoliti državi da se samoproglasi titularom ljudskih prava, odnosno dozvoliti Zaštitiniku da podnosi ustavne žalbe protiv odluka redovnih sudova, jer se, tvrdi, na taj način obešmišljava sistem podjele vlasti, nezavisnosti suda i određeno pravno pitanje “otima” od redovnih, nezavisnih sudova i daje na rješavanju Ustavnom sudu, “koji je i formalno i suštinski – državni sud”.
“Dakle, Ustavni sud nije ‘najvrhovniji’ sud, pa u postupku odlučivanja po ustavnoj žalbi nije nadležan da ispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, kao ni da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza koje su izveli”, dodao je on.
Ustavni sud, kako navodi Šušić, može samo da se bavi povredom Ustavom zagantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda čovjeka i građanina, i da, u tom smislu, daje ocjenu i čak ukida presude redovnih sudova, kad nađe da je neko fundamentalno ljudsko pravo konkretnom presudom povrijeđeno.
Napominje da je, po pitanju toga ko i kad može podnijeti ustavnu žalbu, jasan gorenavedeni član 68 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu. Šušić objašnjava da se, prostim jezičkim čitanjem, ali i ciljnim i sistemskim tumačenjem svih odredbi koje regulišu institut ustavne žalbe, izvodi jasan zaključak – da država ne može putem ovog instituta tražiti od Ustavnog suda zaštitu od sopstvenih građana i sudova koji su državi navodno povrijedili ljudsko pravo i slobodu.
“Činjenica je da je Ustavni sud već donio neke odluke u tom pravcu, što je nedopustivo i sad, nažalost, nepovratno, ali se ne smije dozvoliti uspostava ovog pravnog mehanizma koja Ustavni sud pretvara u svojevrsni sud za zaštitu države, imanentan autoritarnim, diktatorskim uređenjima društva”, zaključio je Šušić.
Zaštitnica imovinsko-pravnih interesa države Bojana Ćirović Vijestima je rekla da ustavna žalba nije sredstvo zaštite pojedinca od države, već od nezakonitih odluka sudova i drugih organa koji funkcionišu kroz pojedinca.
„Treba imati na umu da država kao stranka ne traži zaštitu prava koja isključivo pripadaju građanima, već ona prava koja se tiču zakonito sprovedenog postupka odnosno prava na pravično suđenje. Saglasićete se da je to jedna od osnovnih garancija vladavine prava, pa i kod ni manje ni više nego zaštite javnog interesa koji interes upravo Zaštitnik i štiti“, kazala je.
Kako je dodala, u pitanju je zastupanje imovinskih interesa države Crne Gore od strane njenog zakonskog zastupnika, profesionalan i odgovoran pristup tom pozivu, „a sve u skladu sa Ustavom i zakonima, kojima se državi priznaje svojstvo stranke u postupcima, a ne ograničava mogućnost izjavljivanja ustavne žalbe“.
Evropski sud za ljudska prava u praksi (slučajevi “Municipal Section of Antilly protiv Francuske”, 1999. i “Vlada Baskije protiv Španije”, 2004) ističe da državni organi i javne vlasti ne mogu imati status žrtve u smislu člana 34 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer vrše javnu vlast u ime države, te samim tim nemaju aktivnu legitimaciju za pokretanje postupaka zaštite ljudskih prava.
U slučaju “Municipal Section of Antilly protiv Francuske” podnosilac, opštinska jedinica, žalio se da nije imao pravično suđenje jer nije mogao adekvatno pripremiti svoju odbranu zbog nedostatka finansijskih sredstava, za razliku od javnih vlasti koje su bile njegova suprotna strana u postupku. Prema njegovim navodima, ta nejednakost u resursima predstavljala je povredu principa jednakosti.
Sud ukazuje da, prema odredbi člana 34 Konvencije, može primati individualne predstavke samo od “svakog pojedinca, nevladine organizacije ili grupe pojedinaca”.
U slučaju “Vlada Baskije protiv Španije”, Evropski sud je potvrdio da i regionalne vlasti predstavljaju “državne organizacije” koje ne mogu imati status žrtve u smislu člana 34 Konvencije.
